Kada smo rekli da ćemo svoj godišnji odmor provesti na otoku Lanzarote, najčešće pitanje je bilo “Idete opet na Kanarske otoke, zašto?”. Da, prije dvije godine smo posjetili Tenerife i upravo ovaj kanarski otok je zaslužan za moju ljubav prema vulkanskom krajoliku. Kada sam vidjela da je Ryanair uveo direktni let iz Zagreba za Lanzarote, otok poznat upravo po svojim vulkanima, nisam se dugo premišljala.
Prilikom našeg prvog putovanja na Tenerife, ostvarili smo uspon na Pico del Teide, treći najviši vulkan na svijetu. Staza i priroda su me posve očarali, stoga je bilo jasno što ćemo većinu svog boravka na Lanzarote raditi – planinariti na i oko vulkana. Bilo bi šteta ne istražiti barem pokoji vulkan od njih čak preko 300, koliko ih ovaj kanarski otok ima.
Tko nije posjetio kanarske otoke ili bio samo na jednom, ove španjolske otoke stavlja u isti koš. Zapravo sam i sama kriva za to – iskreno nisam vjerovala da se mogu toliko razlikovati. No, tko ih je posjetio govorio mi je kako je svaki kanarski otok priča za sebe. Lanzarote i Tenerife? Čine se kao posve drugi dijelovi svijeta…
Lanzarote se naziva i otokom vulkana. Na svega 845.9 kilometara kvadratnih nalazi se preko 300 manjih i većih vulkana koji, gdje god ti pogled seže, dominiraju i formiraju izgled ovog kanarskog otoka. Ako te fascinira ogoljela priroda i osjećaš strahopoštovanje prema pustinjskom krajoliku, u Lanzarote ćeš se zaljubiti na prvi pogled.
Ja sam iskreno zaljubljena u takav krajolik i upravo okružena golim stijenama, osjećajući pijesak kako nemilosrdno grebe o obraze, najviše se osjećam živo. Zapravo posve kontradiktorno jer u takvoj je prirodi malo toga živo.
Vjerojatno upravo zbog toga, zbog tog osjećaja da si tako malen i posve nezaštićen u takvim uvjetima, shvaćam koliko je život prolazan i koliko u njemu trebamo uživati. Taj osjećaj sam prvi put osjetila u Sahari, sjedeći na dini u Tunisu. U Wadi Rumu sam shvatila koliko sam sretna jer mogu uživati u pogledu na to surovo prostranstvo, a upravo na Lanzarote sam se posve prepustila trenutku i na vrhu jednog vulkanskog kratera sebi priznala da su moje brige zapravo posve nebitne i da naspram moći prirode ne mogu apsolutno ništa. Jedino što mogu je diviti se i uživati u trenutku jer, realno, tko zna kada će jedan od tih vulkana ponovno odlučiti uništiti sve oko sebe. Mnogo toga je relativno…
Negdje na putu samo čula jedan zanimljiv opis ovog otoka. On govori kako je Lanzarote zapravo slika Zemljine prošlosti i njenog nastanka, no ona živa i pulsirajuća, ona u današnjici gdje na svakoj stazi možeš biti svjedok težine nastanka novog života i surovosti opstanka istog. Na ovom otoku ćeš postati svjestan koliko razarajuća moć leži skrivena ispod Zemljine površine. No, isto tako ćeš doznati da se život i nove prilike mogu izroditi i nakon šestogodišnje erupcije vulkana.
Ovaj otok je fascinantan. Poseban. Kao da nije s ovog Planeta. S jedne strane tu su duge zlatne pješčane plaže, s druge one crne vulkanske, tu su visoki i široki krateri vulkana podno kojih se kilometrima prostiru vinogradi koji upravo vulkanima mogu zahvaliti svoje plodove. Tu su žive i šarene ulice turističkih središta, i mirna i uspavana sela u unutrašnjosti. Tu su kaktusi, agave i aloe vere, ludi vjetar koji nosi sve sa sobom, no isto tako pruža najljepše valove za surfere iz cijelog svijeta.
I tu je César Manrique, umjetnik koji je oblikovao Lanzarote u ono što je otok danas. Upravo njegova ljubav, ali i strahopoštovanje prema toj toliko okrutnoj, ali prelijepoj prirodi nije dopustila da Lanzarote postane samo još jedan turistički otok s lijepim plažama. Nekako vjerujem da je i César na vrhu nekog od mnogobrojnih vulkana osjetio koliko smo mi ljudi sitni, a priroda ogromna. Jedino što možemo zapravo učiniti je odati joj počast. A on je svojim djelima to i radio…
