Koliko mi ljudi volimo provoditi vrijeme u prirodi, naši najbolji čupavi prijatelji vole još više. Naša najdraža suplaninarka Arya, mješanka jazavčara i terijera, definitivno je najsretnija kada izađe iz auta i shvati da ćemo dan provesti na otvorenom. Ako si nedavno nabavio psa i želiš da bude dio tvog planinarskog društva ili pak zajedno krećete po prvi put u planinarske avanture, donosim pregršt korisnih savjeta od iskusnih planinarskih njuškica. Neke od njih su prošle možda i više kilometara od tebe 😉

Kada na stazi sretnemo druge planinare, često dobijemo upit koliko i kako “ona tako mala može izdržati”. Posve je pogrešno mišljenje da mali psi ne mogu ili nisu “stvoreni” za planinarenje. Svaki pas može biti planinar, a koliko će u tome biti “uspješan”, odnosno koliko energije i želje će imati, ovisi o vlasniku. 

zbevnica_istra

Psi grade navike, a navike će steći samo ako ih redovito prakticiramo. Ako tvoj pas prvi put ostane “šokiran” u šumi, pomalo prestrašen zvukovima i okruženju, to ne znači da će se idući put jednako ponašati. Naravno, kada prvi put ideš planinariti u društvu svog čupavca, sigurno nećeš odmah odabrati najdužu i najtežu stazu. Potrebno je vrijeme prilagodbe tebi, ali i tvom psu. 

Kada i kako početi planinariti sa psom?

Prije svog prvog planinarskog izleta, obavezno se posavjetuj s veterinarom. Štenci se još uvijek razvijaju stoga se ne preporučuje mladog psa voditi na planinarske izlete. Osim svih primljenih cjepiva, vrlo je važno da se tvoj pas potpuno razvije (kosti i mišići) kako bi izlet za njega bio siguran. Ovisno o pasmini, neki psi mogu krenuti na svoje prve avanture već nakon osam do 12 mjeseci, no svakako upitaj svog veterinara. Isto tako će tvoj veterinar istaknuti nešto specifično vezano za pasminu te ti moći dati dodati savjet – jer nije svaki pas isti, niti ista pravila vrijede za svaku pasminu.

Prvi planinarski izleti sa psom

Arya je imala preko godinu i pol kada je krenula u svoje planinarske avanture. Svakim novim izletom naučili smo ponešto novo o njenom načinu ponašanja u prirodi, koje staze voli, koje joj baš nisu zanimljive, kako se ponaša na snijegu, kako tijekom toplijih mjeseci, što njoj i nama olakšava izlet. 

Moj savjet je prve planinarske izlete odraditi na poznatom i nezahtjevnom terenu kako bi se pas navikao na novo okruženje. Posebno ako nikad nije bio u prirodi/šumi/na planini, za pojedine pse to može biti šok. Odaberi kratku stazu s kojom si upoznat kako bi se na njoj mogao posve posvetiti svom psu te promatrati njegovo ponašanje.

latemar_labirint_dolomiti

Često se postavlja pitanje kondicije i fitness razine pojedine pasmine. Naravno, postoje razlike između maltezera i ridgebacka, ali u većini slučajeva pasmina prati lifestyle svog vlasnika. Na planinarskim stazama i brojnim grupama vidjela sam skoro pa sve pasmine u planinama – maltezeri, yorkshire terijeri, pudlice, border collieji, haskiji… Nigdje ne piše da toy pudla ne može ići na Medvednicu niti da Arya koja je teška 6,5 kilograma, ne može provesti tjedan u Dolomitima. Tko nema psa, često se iznenadi koliko psi mogu izdržati. I mi se često znamo iznenaditi 🙂 Tako se svaki put iznenadimo kako Arya nakon pet sati planinarenja, ugleda neku livadu i na njoj odradi još koji krug.

Naravno, kao i kod ljudi, potrebno je postepeno izgraditi kondiciju. Nećeš nakon jednog kratkog izleta svog psa odvesti na 20 kilometara dugu stazu s 1.000 metara nadmorske visine. Vikend za vikendom, izlet za izletom – postepeno pojačavaj kilometražu i nadmorsku visinu te ćeš primijetiti kako tvoj pas postaje sve brži i izdržljiviji. 

Za prve izlete biraj jednostavne i ravne šumske staze te ugodnu temperaturu (ni prevruće ni prehladno). Mi stazu uvijek prilagođavamo njoj. Mišljenja sam da pas nema što raditi na stazama, tipa Samarske i Bijele stijene. No, također koliko nečiji pas može i za što je sposoban, svaki vlasnik treba procijeniti sam.

tre_cime_di_lavaredo

Planinarska oprema za pse

Realno gledano nije potrebno uložiti u neku specijalnu planinarsku opremu za psa. Većinu stvari vjerojatno već imaš kod kuće. 

Na planinarski izlet (ovisno o dužini trajanja) potrebno je ponijeti dovoljnu količinu vode i poslastice. Mi hranu kao takvu za Ari ne nosimo, a više je razloga za to. Prije svega Arya svoj glavni obrok uvijek jede navečer (suha hrana joj je uvijek u zdjelici, a ona najviše pojede navečer). Stoga nakon planinarskog izleta, bilo kod kuće ili u iznajmljenom smještaju, svoju mjericu uvijek dobije navečer. Također psi ne bi trebali jesti veći/glavni obrok prije aktivnosti niti bi nakon obroka smjeli biti aktivni. Stoga, ako tvoj pas ima režim prehrane te je navikao jesti i tijekom dana, obavezno računaj da nakon obroka ima vremena da se odmori, a ne da odmah mora krenuti dalje.

ari_dolomiti

U početku smo nosili sklopivu posudicu sa sobom i uvijek minimalno pola litre vode (i više, ovisno o dužini i periodu u godini). Naravno, sam trebaš znati koliko vode tvoj pas konzumira i uvijek nosi više sa sobom. Arya, primjerice, ne pije toliko vode tijekom dana, no svejedno nosimo njenu dnevu dozu i više. Danas sa sobom imamo poseban spremnik koji omogućuje povratak vode, što je izuzetno praktično kad želi uzeti samo manju količinu kako bi se osvježila. Tako ujedno i štedimo vodu ako ju nije popila.

lado_di_carezza

Poslastice su u maloj torbici koja uvijek visi na planinarskom ruksaku. Također je njena boca vode uvijek u džepu sa strane kako bi obje stvari imali odmah pri ruci. 

U ruksaku dodatno uvijek imamo kabanicu u slučaju kiše te jedan ručnik ako je treba posušiti. Za vrijeme hladnijeg perioda u godini, u torbi je dodatna jakna i duksica. Naravno, pojedine pasmine ne trebaju odjeću jer imaju podlaku, stoga ovaj dio prilagodi svom psu. U autu uvijek imamo dodatna dva ručnika ako je treba prije ulaska oprati (vjeruj mi, to često zna biti slučaj) i bocu vode. Također od nedavno imamo i posebne vlažne maramice za šapice ako nije baš toliko prljava. 

ucka_veliki_planik

Što se tiče druge opreme, za odlazak u prirodu imamo dužu lajnu koja se može nositi oko struka, što nam olakšava hodanje. Prije ju nismo toliko vezali, no zadnjih godina je prigrlila svoj lovački instinkt te zna odjuriti za divljači. Za ne toliko zahtjevne i kako mi nazivamo prosječne staze, koristimo ogrlicu, no za teže oprsnicu. 

Veći psi imaju i svoje male “planinarske ruksake” u kojima pretežito nose svoju vodu i slastice. Pojedini psi su čak naviknuti na pseće gojzerice. Arya ima izuzetno otporne i neosjetljive šapice, stoga mi za to nemamo potrebe. 

obzova_krk

Dodatna zaštita za psa tijekom planinarenja

Kao što sam gore napisala, Arya je zadnjih godina otkrila svoj lovački instinkt te nam je prilikom izleta na Papuku pobjegla. Srećom se vratila nakon pola sata, no to je bio trenutak kada smo joj odlučili kupiti GPS uređaj kako bi imali barem neku sigurnost. Odabrali smo Tractive kojeg od tada uvijek nosi sa sobom. 

Većinom je na uzici, no kada procijenimo da nema divljači u blizini, pustimo je da se malo zabavi. No, kada nije na uzici cijelo vrijeme joj pratimo ponašanje jer ima par signala koje nam odaju da je nešto nanjušila. Zastane, podigne nosić u zrak, počinje njuškati, prednja šapica se diže zrak… Naš znak da je vrijeme za lajnu. 

slap_orglice_slovenija

Psa je potrebno zaštiti od krpelja. Tijekom hladnijih dana u godini, Arya ima ogrlicu, dok u sezoni krpelja skidamo ogrlicu te joj dajemo tableticu i prije svakog izleta je dodatno zaštitimo prirodnim repelentom sigurnim za psa. U planinarskom ruksaku je uvijek plastični odstranjivač krpelja u slučaju da se ipak neki uhvati. 

Potrebno je zaštiti i šape. Kao što sam rekla, Arya nema osjetljive šapice stoga joj nisu potrebni balzami. Jedino za vrijeme zimskog planinarenja, prije odlaska na snijeg, joj šapice umočimo u maslinovo ulje (poslužit će i životinjska mast) kako bi joj se što manje grudica hvatalo za dlaku. 

Upoznaj najslađe četveronožne planinare

No, nije Arya jedina planinarka koja iza sebe ima kilometre i kilometre. Za što bolji i iscrpniji vodič upitala je i druge četveronožne planinare te su uz pokoju slasticu izmijenili iskustva. 

Kiba je neodoljivi bijeli švicarski ovčar koji je svoju Tanju odveo na jedne od najljepših staza. Pia, mješanka maltezera, westieja i pekinezera, najviše sa svojom Kasandrom obožava šumske staze. Andrea i njen Zen, mješanac njemačkog ovčara, ne propuštaju dobru avanturu, a ako se na stazi nalazi more ili jezero, Zen će se odmah osvježiti. Tu su Enna i preslatka Kuba, patuljasta pudla, koja najviše voli pozirati upravo u prirodi. Ovaj energični i preslatki čopor udružio je svoje snage, ruke i šape, i podijelio u nastavku pregršt korisnih savjeta. I pokazao kako u planinarskim avanturama jednako uživaju nisko i visokopodni psi… ?

Kiba i Tanja Ružić

Smiješno je to kako ja živim podno Ćićarije, ali prije Kibe uopće se nisam obazirala na prirodne ljepote koje nas okružuju. Planinariti smo krenuli postepeno, on je tražio aktivnost, a oboje ne volimo stalno iste rute, i tako smo krenuli put planina, a malo nas je i Vilim usmjerio kada je došao u naše živote… Pa smo polako počeli nabavljati opremu, tražiti nove lokacije, nove ljepote, planinariti svaki vikend, i onda te to preuzme, kao neka zaraza, pa samo čekaš vikend da ideš opet u planine, kroz tjedan planiraš destinacije, rute, gledaš gdje su drugi bili, koliko ti treba do tamo, koja je razlika visinske i duljina staze da se baš ne uništiš za cijeli radni tjedan, ipak treba znati i vlastite granice 🙂

planinarenje_sa_psom_

Unaprijed provjeravamo je li ruta prohodna za psa i je li i koliko je opasna. Ima staza koje su zahtjevnije i ne preporučuju se za svakoga, a na osnovu toga onda nosimo i opremu za psa. Npr. Kiba ima svoje bisage za hranu i vodu, ali ako je staza za psa teža i ponegdje mu treba pripomoć, stavljamo mu ormu s ručkom. On je pas od 35 kg, pa ga uglavnom samo usmjerimo, pripomognemo mu ako je nesiguran. Treba imati na umu da kršovit teren nije neko rješenje za pasje šape, da na mjestima gdje tebi trebaju i dereze i cepin možda nećeš povesti svog psa, ili ćeš na takvu lokaciju otići u neko drugo godišnje doba.

planinarenje_sa_psom_

Nosimo poslastice, obavezno, dobar opoziv treba uvijek nagraditi. Hranu na jednodnevne izlete ne nosimo jer bi svaki pas trebao odmarati prije i poslije jela. Organiziramo se da jede prije i poslije izleta/puta. Što se vode tiče, ako smo u obilasku jezera i slično, vodu ne nosimo, u suprotnom obavezno, i zdjelicu ponesemo naravno. Uvijek imamo i prvu pomoć, za svaki slučaj, radije imati i ne trebati, nego trebati i ne imati.

Od opreme imamo Ruffwear Flagline ormu koja osigurava psa na tri mjesta, pa nikako ne može iskliznuti iz nje, a ima i ručku duž leđa što je jako zgodno i praktično za potpomognuti psa na nekim mjestima. Osim toga imamo i Ruffwear bisage. Velik pas iziskuje i puno vode i hrane, ako si na dužem planinarenju tvoj ruksak teži 10-ak kila, a svaki pas bez problema može ponijeti 10-1%% svoje težine u bisagama. Kremu za šape ne koristimo, za svaki slučaj uvijek imam melem/vazelin koji mogu poslužiti, ali nam zasad nije bilo potrebno.

Kada je smještaj u pitanju prilagođavamo Kibi i tražimo onaj gdje nas primaju, po mogućnosti čim bliže destinacijama da ne gubimo vrijeme na dodatan put. Srećom, puno hotela, apartmana i sl. prima psa. Za sve ostalo tu je nosivi mini šator koji trpamo u ruksak, ali to je samo za ljetna planinarenja 🙂 Većina planinarskih domova ne prima pse, sa skloništima je drukčije, ali to nismo još isprobali. 

planinarenje_sa_psom_

Kiba nije na lajni kada smo u planinama, ali ja ga jako dobro poznajem i preduhitrim prije nego mu neka ideja padne na pamet. Ujedno, Kiba nema jak nagon, a opoziv mu je neloš 🙂 Ovo ne savjetujem lovnim psima i ostalima s jakim nagonom. Mi smo započeli s 10 m povodcem, tako pas može slobodno šetuckati, a i ti stigneš na vrijeme reagirati. 

Top savjeti by Kiba i Tanja:

  • Ponajprije, uživaj
  • Budi obziran prema ostalim planinarima, koliko god to bilo teško vjerovati, ne vole svi pse
  • Budi svjestan i psećih granica i uzmi ih u obzir kada nešto planiraš
  • Kreni na vrijeme i priušti si redovite pauze
  • Znaj koji su ti kontakti u hitnim situacijama, tko je dežurni/najbliži veterinar

Pia i Kasandra Fučijaš

Zapravo smo zajedno počele planinariti, jedna drugoj kao društvo. Sljeme je nekoliko godina bilo naš prvi i jedini odabir i tako smo znale vikendima same uživati dovoljno daleko od vreve, a opet blizu gradu radi opcija prijevoza back then (tada nismo imale auto :D)

planinarenje_sa_psom

Kako smo zajedno rasle prema nekim zahtjevnijim stazama tj. izletima, tako smo zajedno i učile o terenu i kojeg je dobro možda izbjeći. Pia ima dosta male “capice” i osjetljivije jastučiće tako da sada jako pazim na teren i gdje će ići sa mnom, a gdje ne. Prioritetno su nam zajedničke mekane šumske staze, dok one stjenovitije i zahtjevnije prolazim sama.

Na svaki izlet samo osnovno ide s nama. Hrana, sklopiva posudica koja služi primarno za vodu, ali posluži i za hranu, i ponekad grickalice za nagradu, naravno 🙂 Stvarno nastojim ne pretjerivati s opremom jer mi realno za nju nije potrebno. A nebo zna da volim pretjerivati s igračkicama. Jedna orma, jedan kaputić, jedna lajna koju mogu zavezati si oko struka da ne moram rukama i spremne smo 😀

planinarenje_sa_psom

Ukoliko dom ne prima psa – ne idemo (na višednevne izlete). Skloništa su opuštenija opcija, pa time i draža (uz šator). Zimi mi je žao da imamo nešto manje opcija (zbog domova koji ne dopuštaju pse dosta izleta otpadne), ali zato u toplije dane nadoknadimo. 

Većinu vremena je Pia puštena s lajne.Ukoliko negdje stoji drugačija informacija onda ju poštujemo. Pia je jedan lav velikog srca i oštrih instinkata, samo ju muči veličina. Ako pod divljač spadaju miševi i skakavci… Pia broj jedan lovac 😀

Top savjeti by Pia i Kasandra:

  • Ako imaš pomalo zahtjevnog psa poput mene, okej je otići i bez njega. Ne mora svaki vikend s tobom (ovo više tješim sebe). 
  • A ako već ide, unaprijed provjeriti sve gdje pas smije čisto da ste mirniji i ne lutate po mjestu u potrazi pet friendly restoranima, a gladni kao vukovi nakon hajka. 
  • Više pažnje obratiti na šapice i teren na koji se ide planinariti. Imali smo jednu školu i ne bismo ju ponavljali. Iako je mali pas, ima jako puno energije i zahtjeva puno, ali teren je nekad bitniji od super istrčanog psa. 
  • I za kraj, ako želiš totalno spontan izlet i ne brinuti o pet friendly opcijama – Italija. Dušu dala za gostoprimstvo pasa. Samo najljepša iskustva. 

Zen i Andrea Brnjić Šimek

Zenovo prvo planinarenje bilo je s njegova tri mjeseca i to smo išli na Risnjak. Nije bilo nikakve prilagodbe, jednostavno smo krenuli. Do Risnjaka je ponosno trčao i istraživao, a kad smo došli se samo srušio u ruksak od umora. Za natrag smo ga nosili dok je zadovoljno spavao. Bio je glavna atrakcija i možda čak i najmlađi pseći planinar na Risnjaku! 

planinarenje_sa_psom

Staze biram zavisno o tome imaju li dijelova gdje se potrebno pridržavati za sajlu ili ako je poznato da na tim stazama postoje psi čuvari koji znaju ne baš ugodno reagirati. Takve staze izbjegavam, a sve ostalo zajedno pohodimo. Nema te staze koja njemu predstavlja problem. 

Prilikom planinarenja uvijek nosim biljni repelent za kukce i krpelje, ručnik jer se gospodin voli okupati u svakoj lokvi/bari/jezeru, puno poslastica, preklopnu zdjelicu za vodu, puno vode i konzervu hrane. Uz to, naravno, uvijek nažica nešto hrane od planinara koje sretnemo putem. 

planinarenje_sa_psom

Nemam neku posebnu opremu za Zena. Ima dužu gustu dlaku tako da mu nikad nije hladno, jedino prilikom odlaska na Velebit mažemo šape kokosovim uljem jer si radi skakanja zna razderati šapice, pa mu kokosovo ulje ipak malo zaštiti šapice i volimo na planinarenjeponjetii duži povodac kako bi, kad je vezan, mogao ipak istražiti malo više prostora. 

Nažalost, do sad nismo imali priliku otići na višednevne planinarske izlete upravo iz tog razloga što većina skloništa ne prima pse, ali nadam se da će se i to uskoro promijeniti jer mi je to baš velika želja. 

planinarenje_sa_psom

Zena puštam s lajne onda kad procijenim da je to ok. Uvijek se drži maksimalno tri metra od nas i ne udaljava se. Mi smo mu glavni fokus i drugo ga ne zanima, tako da nemam problem s tim da će otići za drugom divljači. Čak i kad smo sreli divljač bio je u svom filmu da nije ni shvatio što se dogodilo. 🙂

Top savjeti by Zen i Andrea:

  • Uvijek uzmi više tekućine nego što misliš da je dovoljno.
  • Biljni repelenti za odbijanje kukaca i krpelja odlična su pomoć za lagodno planinarenje. 
  • Ako procijeniš da pas ne zna s divljači i da će reagirati, drži ga zavezanog. 
  • Izbjegavaj staze gdje se potrebno pridržavati za sajle jer je teško paziti i na sebe i na psa.
  • I psima treba energija, zato uz sebe uvijek imajte neku njihovu hranu i daj im u pauzi za ručak. 

Kuba i Enna Živković

Rekla bih da smo mi još uvijek u periodu prilagodbe, najviše zbog mene. Ostatak tima (suprug i pas) bi mogli bez problema na teže staze i teži teren. Planinariti smo počeli zbog Kube jer smo primijetili da se ona osjeća najsretnije u šumi i/ili na planini, a nama nema ništa ljepše nego vidjeti taj mali sretni repić! No, ne smijemo ovo prešutjetii. Nama je teško, posebno meni, međutim taj osjećaj kada se popneš na neki vrh (koliko god on još mali, niski bio zasad) ne može ništa zamijeniti. Nakon planinarenja, nema ništa bolje od dolaska doma i odmora ostatak dana. 

planinarenje_sa_psom

Zasad još uvijek biram lagane staze, one za koje nam prijatelji kažu da su lakše, ili ako naiđem na internetu na informacije da je staza lagana. Nekad smo znali i doći na te lagane staze, a da sam ih ja JEDVA prošla. Otkriće mi je ova stranica od Mije, koja stvarno ima odlično opisane staze, rute i ideje za izlete. Planiramo ju posjetiti puno puta ove godine i piknuti neki izlet/neko planinarenje.

U ruksaku imamo definitivno hranu, uvijek, jer Kuba ima posebni režim hranjenja. Volim joj uzeti i neku žvakalicu kada mi sjednemo jesti u planinarski dom, da se i ona ima s čime zabavljati. Nosimo i vodu, naravno, za nju i nas. Te dosta često znamo uzeti neku igračku. Kuba je mala bombica energije, tako da se znamo i poigrati s njom usred šume ili na vrhu kada stignemo. Također imamo mali putni set za hitne slučajeve.

planinarenje_sa_psom

Kada idemo na planinarenje, obavezno joj stavim ormu, jer ako ju moram na određenim dijelovima držati na povodcu, puno je lakše i ne “gušim” ju kao na ogrlici. A ona je sva uzbuđena u prirodi i ne zna za polako šetanje. Također volim imati rezervnu ogrlicu i povodac u ruksaku, ako se bilo što dogodi. I naravno, ako je zimsko doba, onda obavezno ona ima jaknu/flis na sebi i nešto rezervno od robe nosimo u ruksaku. Naučili smo na jednom primjeru kada je u prvom mjesecu otrčala za patkicama u jezero, a nismo imali ništa rezervno za obući joj pa smo jurili doma. Haha ?

planinarenje_sa_psom

Kuba je gotovo uvijek bez povodca kada smo u prirodi, osim ako postoji izričita zabrana. Stavimo ju na povodac svaki put kad primijetimo da nam se približava neki pas. S divljači nemamo u pravilu problema, ona ima dosta dobar opoziv, a i nema taj lovni nagon. Jedino što jako voli je dići ptice u zrak, zbog toga smo i imali situaciju koja je objašnjena u prethodnom pitanju – kada je uletjela u jezero za patkicama. Čak se ne voli ni kupati, ali u njezinu obranu, voda je bila toliko čista da nije primijetila da je to voda. 🙂

Top savjeti by Kuba i Enna:

  • Držati psa na povodcu ako je pas sklon bježanju za mirisima raznoraznih životinja koje možemo naći u prirodi. Ne mora to biti kratki povodac. Postoje izvlačivi (flexi) povodci ili dugi povodci od 10-15 m na kojima pas ima slobodu, a opet si siguran da neće zbrisati.
  • Pobrinuti se da uzmeš dovoljno hrane i vode. Psi uvijek jako cijene ako poneseš fine poslastice sa sobom te ih usput nagradiš kad su jako dobri.
  • Ovo je bitno općenito za planinarenje, a ne samo u društvu psa: imaj uz sebe set za hitne slučajeve, u slučaju bilo kakve ozljede
  • Bitno je da dobro poznaješ svog psa, da možeš prepoznati govor tijela u slučaju da ti pas “govori” da mu nešto ne odgovara, da ga nešto boli i sl.
  • Nemoj planinariti po velikim vrućinama, jer psi (većinom) teže podnose vrućine od nas. Ako planinariš ljeti, bilo bi dobro da su to neke rute uz npr. potoke gdje se psi mogu osvježiti.

Planinariti u društvu u psa je posebno iskustvo koje ne zahtijeva pretjeranu pripremu niti ulaganje u dodatnu opremu. Nije rijetkost da će ti upravo tvoj četveronožni suplaninar otkriti jednu novu stranu prirode.

putovanje_sa_psom

Otkrij još zanimljivih priča:

  1. brsec_sisol
  2. dolomiti_pas
  3. pas_putovanje_auto
  4. krpelji