Čim zakoračiš na prašnjavi most koji vodi preko presušenog korita rijeke Ounile, imaš osjećaj da ulaziš ukadar nekog epskog filma. I zapravo – jesi. Ait Ben Haddou, jedno od najslikovitijih mjesta u Maroku, djeluje kao kulisa iz neke druge stvarnosti. Ovo se selo ubraja među najpopularnije povijesne lokalitete u Maroku i obavezna je postaja na brojnim jednodnevnim i višednevnim turama.
Ait Ben Haddou je tradicionalno utvrđeno berbersko selo, smješteno uz nekadašnju trgovačku rutu između Sahare i Marakeša. Građeno od nabijene zemlje i blata, s kasbama koje se penju jedna iznad druge poput amfiteatra, ovo je selo pravi arhitektonski dragulj. Danas je pod zaštitom UNESCO-a, ali nekad je bilo dom karavanama, trgovcima i obiteljima koje su ovdje živjele, sklanjale se i poslovale.
Smatra se da je izgrađeno u 11. stoljeću, tijekom almoravidskog razdoblja, a bilo je važno zbog svoje strateške lokacije uz dolinu rijeke Ounile, na trgovačkoj ruti između Sahare i Marakeša. Iako arhitektura koju danas vidimo potječe iz 17. stoljeća, temelji se na stoljećima arhitektonske tradicije – nabijana glina (pisé), adobe opeka i drvo oblikovali su domove, kule i zidine koje su se stapale s pejzažom.
Unutar opasanih obrambenih zidina nalazili su se domovi različite veličine – od jednostavnih kućica do visokih kula ukrašenih geometrijskim motivima. Tu su bile i džamija, zajednički prostori, a iznad svega – agadir, utvrđeni javni silos za žito.
Vizurom sela dominiraju mnogobrojni tornjevi. Oni su zapravo elementi kasbe – utvrđene obiteljske kuće tradicionalne marokanske gradnje. Kasba se najčešće sastoji od četiri tornja, po jedan u svakom kutu. U kući je živjelo više obitelji, a pojedini stambeni objekti bili su međusobno povezani. Kasbe su pripadale bogatijim obiteljima ili lokalnim poglavarima i bile su statusni simboli – ukrašene detaljnim uklesanim uzorcima, drvenim vratima i motivima berberske umjetnosti.
Ako pomno pogledaš, uočit ćeš da ovo selo ima spomenute kasbe, ali i druge tipove građevina. Razlog tomu je što su ovdje nekoć živjele i židovske obitelji koje su imale drugačiji stil gradnje. Muslimanska i židovska zajednica živjele su u skladu – dio višestoljetne tradicije razmjene i suživota u oazama Sahare, gdje su trgovina, zajednička religijska obilježja i međuzajednička suradnja bile osnovna supstanca života.
Ksar je imao stratešku ulogu: bio je sredstvo za kontrolu karavanskog prometa preko Atlas planina, posebno prijevoja Tizi n’Telouet, te za trgovinu zlatom, soli, krznom i začinima. Ta je uloga opala krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada su moderni prometni pravci i željeznice smanjili važnost ksara. Danas su njegove zidine i zgrade očuvane zahvaljujući UNESCO-voj zaštiti (od 1987.) i naporima lokalne zajednice da očuva tradicionalne materijale i tehnike izgradnje.
Ksar Ait Ben Haddou je filmska kulisa u punom smislu riječi
Ako ti ova lokacija djeluje poznato, to nije slučajno. Ait Ben Haddou poslužio je kao kulisa za brojne filmove i serije. Od Lawrencea od Arabije i Gladijatora, do Game of Thronesa – ovo je mjesto više puta „glumilo“ Jeruzalem, antički Rim, pa čak i imaginarne gradove.
Ne možeš ga promatrati, a da ne primijetiš masivna ulazna vrata izrađena u obliku tzv. “chicane gate” – uskog, zavojitog prolaza koji je služio za kontrolu ulaska u ksar. Posmatrajući ih, čini se kao da ondje stoje stoljećima, no zapravo su – filmska kulisa. Često ih se naziva i „ulazom u film“. Korištena su u filmovima Gladijator i Lawrence od Arabije, kao i u seriji Igra prijestolja.
Kako organizirati razgledavanje Ait Ben Haddoua
Mi smo Ait Ben Haddou posjetili u sklopu višednevne ture od Fesa do Marakeša, s agencijom Discover Sahara Tours. Na licu mjesta dočekao nas je mladi lokalni vodič koji nas je proveo kroz selo, ispričao njegovu povijest i značaj, ali nam i približio berbersku kulturu.
Ovaj lokalitet možeš posjetiti i tijekom jednodnevnih tura iz Marakeša, koje se najčešće kombiniraju s posjetom Atlas filmskom studiju.
Kada dođeš do samog ksara, pripremi se na penjanje uz uske zemljane ulice, susret s lokalnim prodavačima i pogled s vrha koji ostaje duboko u sjećanju. Cijelo selo možeš proći za otprilike sat do sat i pol, no dopusti si vrijeme da samo sjediš i upijaš.
Mi smo unutar zidina upoznali mladog umjetnika koji uz pomoć vatre izrađuje slike. Naime, nekoć su Berberi komunicirali skrivenim porukama – koristili su posebnu boju koja bi na papiru bila vidljiva tek pod plamenom. Danas Berberi više ne šalju skrivene poruke, ali su očuvali ovu tradiciju. Znatiželjnim turistima rado demonstriraju kako je ovaj drevni način komunikacije funkcionirao. Mi smo za zid odabrali jednu njegovu sliku.
Zamolila sam ga da se na berberskom potpiše ispod slike, no pomalo zbunjeno me upitao: “Svoje ime da napišem? Ne želite da vaše napišem?”. Uz osmijeh sam ga pogledala i objasnila da je on ipak umjetnik dotične slike i da želim za uspomenu imati njegovo ime. Iznenađeno je samo komentirao da većina turista želi samo svoje ime.
Našalili smo se i rekli da, kad potpiše, možda jednog dana mogu prodati njegovo djelo. “Nakon smrti,” dodao je: “Tada umjetnici postaju poznati.”. Nasmijali smo se. Samo je nadodao da on sebe ne gleda kao umjetnika, niti želi biti poznat. Želi zaraditi onoliko koliko mu je dovoljno za opušten život.
“Ne treba juriti i tražiti previše u životu. I dovoljno je nekad lijepo”, poručio je dok je potpisivao sliku.
I dok prelazimo preko mosta, bacam posljednji pogled na Ait Ben Haddou koji stoljećima prima ljude iz cijelog svijeta. Nekoć su posjetitelji dolazili na devama, danas u klimatiziranim vozilima. Nekoć su se posjetitelji manje žurili, dok danas većina projuri pored “must-visit” atrakcija za samo jednu fotku. Jer treba vidjeti i doživjeti što više. Trebamo li uistinu? Ili je nekad potrebno zastati, tražiti manje i biti sretan s onim – dovoljnim?
