Putovati ne znači samo posjetiti povijesne i kulturne znamenitosti, isprobati sve gastro delicije, staviti kvačice na željene atrakcije i vratiti se doma sa sto i jednom fotografijom predivnih kadrova. Naravno, pamtit ćemo dugo i takve uspomene. No, najviše se urežu u sjećanje ona putovanja tijekom kojih smo izašli iz svoje zone komfora, tijekom kojih smo osjetili lokalnu kulturu i način života na puno dublji način, tijekom kojih smo na tren zaboravili na svoje brige i svakodnevnicu koja nas čeka, nego smo živjeli u dotičnom trenutku. To su ona putovanja koja te neminovno promijene. Za mene je to bio Maroko, točnije dvodnevni trek na planini Atlas, gdje smo imali priliku upoznati i boraviti kod berberskih obitelji, s njima dijeliti obrok, ali i krov nad glavom.
Kada sam planirala naš dvotjedni boravak u Maroku, znala sam da ćemo obavezno otići planinariti na Atlas. Na prvo istraživanje svi su spominjali uspon na najviši vrh Maroka, velebni Jebel Toubkal, koji je ujedno i najviši vrh Sjeverne Afrike. On se nalazi na 4.167 metara nadmorske visine i najpopularnija je hiking destinacija u državi.
No, kada sam gledala sve ture koje nude agencije, sve mi je djelovalo suviše turistički i masovno. Naravno, bio bi nezaboravan doživljaj ostvariti uspon na najviši vrh Sjeverne Afrike, no ovaj put oboje nismo bili u tom “điru”. Tražili smo nešto više, nešto autentičnije, nešto što će nas više povezati s lokalnom zajednicom i pružiti dublji osjećaj povezanosti.
Dvodnevna treking avantura na Atlasu
Kada sam krenula “kopati”, naletjela sam na malu turističku agenciju Berber Adventures koja se specijalizirala upravo za takve doživljaje – male grupe, pa čak i privatne ture, na kojima se upoznaješ s lokalnom kulturom i načinom života kroz interakciju, upoznavanje i boravak u berberskim domovima.
Mi smo se odlučili za dvodnevnu planinarsku avanturu na Atlasu. Po nas je u Marakeš došao Jamal, vlasnik agencije i glavni vodič, koji je boravio s nama cijelo vrijeme – bio je naš planinarski vodič, prevoditelj i pripovjedač. U samo dva dana Jamal nam je uspio približiti berbersku kulturu na način da smo je doživjeli na licu mjesta – vidjeli, slušali i kušali. Sve ono što smo kasnije čuli na svom proputovanju kroz Maroko, s Jamalom smo doživjeli na Atlasu.
Berber Adventures povezuje lokalno stanovništvo i turiste na najbolji mogući način
Koncept tura Berber Adventures nije baziran na hotelskom smještaju i restoranskoj hrani. Na njihovim turama boravit ćeš kod berberskih obitelji i jesti njihova tradicionalna jela. Spavat ćeš kod njih pod istim krovom, bez posebnog tretmana – točno onako kako oni žive.
Dobra vijest je da Jamal i njegova agencija prilagođavaju ture, tako da, ako nemaš vremena, možeš ići na jednodnevnu turu ili, ako si željan duže avanture, na onu višednevnu. Agencija također prilagođava ture i za obitelji s djecom.
Čim sam pročitala opis njihovih tura, odmah sam odlučila da je to nešto što svakako želimo doživjeti. Komunikacija je tekla glatko putem maila te smo dogovorili finalni datum kao i lokaciju gdje će po nas u Marakešu doći prijevoz.
S naše strane smo trebali ponijeti što nam je potrebno za dva dana planinarenja, no isto tako smo spakirali i nešto poklona za naše domaćine. Uzeli smo neke prepoznatljive hrvatske okuse poput Vegete (koja je na kraju bila glavni hit), Smokija i, primjerice, Domaćice.
Atlas je predivan i definitivno je destinacija za sve ljubitelje prirode i planinarenja. Tijekom našeg trekinga vidjeli smo toliko raznolike strane ove planine – od pustoši, do borove šume, preko kultiviranih poljoprivrednih površina. Ne, Maroko nije samo pustinja!
Našu avanturu smo započeli u najvećem selu u podnožju Atlasa, Amizmizu. Ovo je ujedno i žila kucavica za Berbere. Ovdje se nalazi tržnica, a Berberi se redovito spuštaju iz svojih sela kako bi ovdje prodavali robu i kupovali ono što im je potrebno.
Uz Jamala je u našoj avanturi sudjelovao i simpatični stariji Berber sa svojom mazgom. Ona je bila glavna zvijezda našeg prvog dana. U isto vrijeme ona prenosi one potrepštine koje su seljanima potrebne, ali isto tako smo i mi mogli svoje ruksake dati na nošenje. No, kako smo navikli na težinu, a ionako nam ruksak nije bio pretjerano težak, mi smo oba dana svoje stvari nosili sami.
Prvo smo prošli kroz selo i već tamo smo vidjeli posljedice razornog potresa. Naime, Maroko je u rujnu 2023. godine pogodio najjači potres u više od jednog stoljeća magnitude 6,8, s epicentrom u području Visokog Atlasa, oko 70 kilometara jugozapadno od Marakeša. Potres je posebno teško pogodio ruralna planinska sela iznad Marakeša, gdje su tradicionalne kuće građene od kamena i blata jednostavno kolabirale pod udarima. Poginulo je više od 2.900 ljudi, a tisuće su ozlijeđene. Cijeli zaselci su praktički sravnjeni sa zemljom, a nepristupačan teren otežavao je dolazak spasilačkih timova i dopremu pomoći. U Marakešu su stradale i povijesne zgrade unutar starog grada, uključujući dijelove medine pod zaštitom UNESCO-a.
Marokanske vlasti rasporedile su vojsku, medicinske timove i tisuće šatora za hitni smještaj, dok je međunarodna pomoć počela pristizati u prvim danima nakon katastrofe. Obnova je dugotrajan proces jer je najveći dio štete koncentriran u zabačenim, teško dostupnim planinskim regijama.
Jamal se zbog potresa morao odseliti iz Amizmiza u Marakeš. Pokazao nam je svoju kuću u nadi da će je uskoro obnoviti. U potresu mu je teško stradala sestra, koja je pala i ostala gotovo pa nepokretna.
Što smo se više penjali, to smo više prolazili kroz sela, a posljedice potresa bile su zastrašujuće. Pored doslovno sravnjenih kuća smješteni su improvizirani šatori u kojima često u isto vrijeme borave obitelji s djecom i njihova stoka. I dok smo mi još hodali po ugodnom vremenu, zamišljali smo kako je živjeti tijekom zime na minusu ili tijekom ljeta, kada temperature znaju ići preko 40 stupnjeva.
Putem nam prilaze djeca, nasmijana i otvorena za upoznavanje stranaca. Posebno se razvesele kada iz džepova izvadiš slatkiše i podijeliš ih. Ulazimo uskoro u nešto veće selo u kojem nas čeka ručak kod prve berberske obitelji.
Dočekuju nas širokog osmijeha u novoj kući koja je sagrađena nakon potresa. Za nas je uređena jedna prostorija u koju ulazimo u čarapama i sjedamo na pod.
Berberski rituali za stolom
Svaki gost u Maroku se dočekuje prije svega čajem – on je svojevrsni ritual bez kojeg Marokanci ne mogu zamisliti svoj svakodnevni život. On te dočekuje u riadu, u trgovinama, restoranima, a prije svega u domovima.
Prije nego se krene s jelom, domaćin donosi posudu i vrč kako bi svatko oprao ruke. U Maroku se jede sve rukama, pribor se koristi za, primjerice, rezanje voća ili mazanje meda. Glavno i vodeće jelo je tagine. Tijekom našeg boravka na Atlasu probali smo tri taginea kod tri obitelji i moram priznati da je svaki bio posve drugačiji. Uvijek se poslužuje uz svježe pečeni kruh. Ritual je da odlomiš komad kruha i uz pomoć njega konzumiraš hranu.
Sa svojom prvom berberskom obitelji uspjeli smo nekako komunicirati, reklo bi se rukama i nogama. Podijelili smo dio poklona i zahvalili na ručku. Uspjeli smo shvatiti da u kući živi majka s troje djece. Najstarija kći je najviše pričala s nama, a kada je rekla za braću da su “matchy-matchy”, slatko smo se nasmijali i pokazali da razumijemo da su blizanci u pitanju. Morali smo krenuti jer nas je čekalo još kilometara i uspona. Putem smo sreli jednog od braće blizanaca koji se upravo vraćao s kozama s ispaše.
Kada je Jamal shvatio da smo u dobroj kondiciji, produžio je naš izlet te nas kroz korito presušene rijeke odveo kroz još jedno selo koje je, srećom, bilo manje zahvaćeno potresom. Počinje nešto strmiji uspon kroz borovu šumu da bismo na koncu stigli do predivnih prizora. S jedne strane su zelene livade na kojima seljani sade razno povrće, dok se s druge strane proteže pogled na “suhi” Maroko podno Atlasa.
Dok se uspinjemo prema svojem cilju tog dana, prolazimo pored brojnih polja na kojima pretežito rade žene. Uz cestu su svezani magarci koji služe za prijenos robe. Jamal nam objašnjava kako su magarci prije bili i glavno prijevozno sredstvo. Danas se i dalje koriste u te svrhe, no nije rijetkost da selo ima po jedan automobil koji je u “vlasništvu” svih stanovnika. S njim se odlazi do Amizmiza te se prenosi roba za prodaju i kupuju potrebnih namirnica.
Uskoro stižemo do svojeg cilja, sela Ait Irghite. Prvo smo otišli do svojih domaćina na čaj dobrodošlice i peciva poslužena s medom i džemom, grickalicama i orašastim plodovima. Dok smo polagano vraćali izgubljenu energiju, iza ugla smo ugledali dvije glavice kako proviruju i znatiželjno gledaju prema nama. Isprva su se prepale, odjurile, no dječja znatiželja je ipak jača. Polagano, ali sigurno, djevojčice su se vraćale. Postale su nešto hrabrije kada su čule zvuk otvaranja Kiki bombona. Na dlan sam stavila bombone, a one su sramežljivo pristupile te uzele svaka po jednu. Tek na moje inzistiranje uzele su još pokoji bombon.
Kako danas žive Berberi u planinskim selima Atlasa
Nakon što su pojele prvu rundu, vratile su se u dvorište naših domaćina te sjele pored Jamala, sretno i zadovoljno jedući Kikiće. Vodič nam je objasnio kako su u pitanju dvije sestre koje žive u susjednoj kući. I dok je starija ozbiljnija i sramežljivija, mlađa je nestašnija.
Dok smo pijuckali čaj, Jamal je odgovarao na sva naša pitanja vezana uz način života današnjih Berbera – od toga kako im izgledaju kuće, kako su raspoređeni poslovi, što jedu, kako se školuju djeca, kako izgledaju vjenčanja… Imali smo brojna pitanja.
Doznali smo da se oko stoke i polja pretežito brinu žene. Muškarci su danas većinom u gradovima, gdje rade u sektoru građevine i šalju novac svojoj obitelji. Ako su u selu, onda su zaduženi za teže fizičke radove, pretežito one u poljoprivredi i oko kuća. Dan počinje rano ujutro, a završava tek predvečer, kada se žene sa stokom vraćaju u selo. Prva briga je uvijek oko životinja. Upravo zbog toga Berberi jedu poprilično kasno navečer.
Nakon što smo upoznali svoje domaćine, tri generacije žena, provele su nas kroz svoj skromni dom. Sastoji se od središnjeg popločanog dvorišta oko kojeg su raspoređene prostorije. Tu je kuhinja i peć, ujedno jedina prostorija koja se zimi grije i gdje žene borave. Tu je manja prostorija koja također služi za kuhinju i skladištenje, dnevni boravak i par soba u kojima su posloženi njihovi karakteristički ležaji, jastuci i deke.
Bilo je vrijeme da se prošetamo kroz selo. Jamal nas je odveo do starijeg dijela sela, gdje se još uvijek može vidjeti tradicionalna berberska gradnja. Danas se tu drži stoka. Pokazao nam je sustav vodovoda. Naime, sela su građena uvijek blizu ili uz izvor vode. Stanovnici su izgradili kanale koji se protežu kroz selo. Voda se koristi u kuhinji, za hamam i za napajanje stoke. Stanovnici su zaduženi zajedno za brigu oko vode – kada se pušta, a kada zatvara, kako bi pojedini “bazeni” bili puni, odnosno prazni.
Hamam je obavezan u svakom selu. Nije to onaj luksuzni hamam na kojeg smo navikli. U pitanju je mala prostorija za čiju vatru i održavanje temperature su zadužene sve obitelji u selu, a raspoređene su kroz cijelu godinu. Jutarnji termini su rezervirani za žene, dok su večernji za muškarce. Kako većina tradicionalnih kuća nema kupaonicu, hamam je jedino mjesto gdje se mogu oprati.
Vraćamo se u noviji dio sela, taman uoči povratka stanovnika s ispaše i s polja. Biti svjedok takve svakodnevnice, kod nas već zaboravljene, koja je prilagođena onim osnovnim životnim potrebama te ciklusu dana i godišnjim dobima, neminovno tvom životu pruža drugu perspektivu.
Vraćamo se u svoj dom gdje nas naše domaćice pozivaju da s njima prije večere uživamo u televizijskom programu. Moram priznati da je bio pomalo surealan trenutak u kojem na staroj televiziji gledamo nešto poput Maroko traži zvijezdu, pokušavajući se sporazumjeti sa svojim domaćinima rukama i nogama. No, taj trenutak bio je tako iskren, lišen bilo kakvog vanjskog utjecaja. Nije bilo važno tko od kud potječe ili tko koji jezik govori. Mi smo se uspjeli sporazumjeti na onaj ljudski način i toliko smo se zajedno smijali da su nam suze išle.
Kasno navečer poslužena je večera. Naravno, u pitanju je bio tagine, voda, čaj i voće. Umorni, ali sretni i zadovoljni, povukli smo se u svoju sobu gdje smo složili svoj krevet na podu, odabrali brojne deke (temperatura jako pada tijekom noći) i presvukli jastuke u svoje majice. Iskreno, bilo me strah kako ću spavati, no ujutro kada smo se probudili, oboje smo spavali tako dobro i čvrsto da smo bili spremni za nastavak svoje avanture.
Dočekao nas je doručak na berberski način. Oni ga započinju slanom kašom koja se koristi za čišćenje crijeva. Čim sam čula objašnjenje, zastala sam jer pomisao da provedem jutro na čučavcu, nakon toliko hrane koju smo konzumirali, nije mi bila primamljiva 🙂 Slijedi kava koja je izuzetno slatka, ali blaža od naša. Doručak je možda jednostavan, ali obilan.
Najteži je bio rastanak. Možda smo proveli kratko vrijeme s našim domaćinima, no ovo iskustvo ćemo pamtiti cijeli život. Za kraj smo s njima podijelili naše hrvatske poklone. Žene su oduševljeno isprobale Domaćicu, a čudile su se Vegeti. Curici smo također ostavili nešto eura, zbog čega je njezina majka toliko zahvaljivala da nam je bilo pomalo neugodno. Srdačno su nas pozvali da se vratimo i da svim svojim prijateljima kažemo da posjete Maroko i Atlas.
Berberi su siromašni i žive u skromnim uvjetima, to je neupitno. Njihov život je težak, a perspektive za drugačiji način života su male. Da bi mnogi htjeli da to mogu promijeniti – bi, ne možemo zanemariti tu činjenicu. No, s druge strane, Berberi su izuzetno gostoljubivi, srdačni, nasmijani, otvoreni i dat će ti svoj posljednji obrok. Mada nemaju puno, nisu nimalo škrti, dapače. Najbolje i najviše smo jeli upravo na Atlasu kod berberskih obitelji.
Teška srca smo se oprostili sa svojim domaćinima te smo drugom stazom krenuli prema selu Amizmiz. Tijekom dva dana boravka prohodali smo oko 25 kilometara, posjetili brojna sela, upoznali razne ljude i kušali tradicionalna jela koja se dan-danas u planinskim selima rade po starim recepturama.
Avanturu smo završili tamo gdje smo je i počeli – u oronulom kafiću u središtu Amizmiza, gdje smo kao jedini turisti ispijali čaj. Nakon mira i tišine bio je šok vratiti se u šušur tako tipičan za veća marokanska mjesta.
Ture koje organizira agencija Berber Adventures su drugačije. Na njima ćeš uroniti u berbersku kulturu. Nećeš biti samo nijemi svjedok, nego ćeš proživjeti sve ono što si čitao u turističkim vodičima. Mi smo proveli dva tjedna u Maroku, vidjeli smo i doživjeli puno toga, no iskreno, kada se sjetim ovog putovanja, prvo pomislim na sve ljude koje smo upoznali na Atlasu, na smijeh koji je odjekivao dok smo gledali zajedno glazbenu emisiju, osjetim okus domaćeg taginea i dan-danas maštam o njihovoj verziji fritula uz domaći med. Rijetka su putovanja koja te promijene. Ali ako smo dovoljno otvoreni, vratit ćemo se svojem domu s neprocjenjivim uspomenama zbog kojih rastemo.
I možda je upravo to najveća vrijednost putovanja – ne broj prijeđenih kilometara ni lista znamenitosti koje smo označili, nego trenuci u kojima smo bili ranjivi, prisutni, otvoreni prema drugima. Trenuci u kojima smo, makar nakratko, živjeli u ritmu tuđeg svijeta i dopustili mu da nas promijeni. Atlas nas je naučio upravo tome: da je bogatstvo ono što dijelimo, da se toplina može pronaći i pod najskromnijim krovovima i da su ljudi, bez obzira na granice i jezike, puno sličniji nego što mislimo.
