Moram priznati da se ne ubrajam u takozvane vojne turiste, osobe koje vole posjećivati vojne objekte, poznaju tipove oružja i znaju skoro svaki važniji datum u vojnoj povijest. Na takav tip turista smo naletjeli kada smo na otoku Visu otišli na takozvanu military turu. Apsolutno su sve znali. No, bez obzira na to što nisam vojni turist, uživala sam u turi. Nekako su one uvijek obavijene mistikom i duhom nekog minulog, skoro pa zaboravljenog vremena. Pripremajući se za na naš road trip kroz Bosnu i Hercegovinu naletjela sam na tekst o Titovom bunkeru u Konjicu koja se smatra jednom od najstrože čuvanih tajni bivše Jugoslavije. Jesam li morala isplanirati posjet? Naravno da sam morala.
Za postojanje Titovog bunkera u Konjicu u Bosni i Hercegovini znalo je svega četiri čovjeka. Službeni naziv bunkera je D0 Ark, pri čemu je D0 oznaka za najstrože čuvanu državnu tajnu, a Ark stoji za atomsku ratnu komandu.
Velom tajne prekrivena povijest Titovog bunkera
Već sami dolazak do Titovog bunkera je posebno iskustvo. Napuštamo Konjic i vozimo se uz ušće rijeke Neretve te uskoro skrećemo lijevo na drugu obalu. Stižemo pored službenog ulaza u današnji vojni kompleks gdje nas u punoj uniformi dočekuje vojnik koji pregledava papire koje smo dobili prilikom kupnje ulaznica u turističkoj agenciji. Oko nas trče dva psa, jedan posve smiren, dok se drugi zabavlja lajajući i naganjajući gume.
“Neće vam ona ništa, voli tako trčati za posjetiteljima”, nasmiješeno komentira vojnik dok pridržavajući pušku u jednoj ruci drugom objašnjava u kojem smjeru trebamo voziti do bunkera.
Vozimo polagano i dalje prateći ušće Neretve. U jednom trenutku stižemo do jedne posve obične i neugledne kuće koja je izgrađena uz stijene planine Zlatar. Po ničemu izgled ne odaje da se upravu u njoj skrivaju 1,2 m debela metalna vrata iza kojih se nalazi podzemno naselje, osposobljeno da bez kontakta s vanjskim svijetom održi svoje stanovnike na životu punih šest mjeseci.
Ta kuća u kojoj je danas službeni ulaz u muzej Titov bunker jedan je od tri takozvana kamuflažna objekta s podzemnim tunelima koji su trebali skriti ono što se nalazi 280 metara duboko u planini Zlatar – bunker koji može izdržati udar od 25 kilotona atomskog udara. Za usporedbu radi, Hirošima je uništena s nekolika puta slabijom bombom.
Za izgradnju ovog impresivnog podzemnog svijeta izdvojeno je nevjerojatnih 4,6 milijardi američkih dolara, što u današnjoj vrijednosti iznosi 26 milijardi.
Titov bunker je treći najskuplji projekt bivše Jugoslavije. Na prvom mjestu je podzemni aerodrom Željava koji je koštao 8 milijardi američkih dolara i luka Lora u Splitu čija izgradnja je iznosila 5,4 milijarde američkih dolara.
Bunker je izgrađen u periodu od 1953. do 1979., no ne postoji informacija tko je bio arhitekt i koliko je radnika sudjelovalo u izradi projekta. Smatra se kako zapravo nitko od radnika nije znao na kojem projektu radi te da su prekrivenih očiju vođeni u unutrašnjost bunkera gdje su godinama radili na objektu koji će ući u vojnu povijest.
Je li Tito posjetio bunker?
Ne postoji dokaz da je sami Tito posjetio bunker, no zna se kako je u dva navrata posjetio Konjic. Upravo 1953. kada je posjetio tvornicu oružja Ingman koja se nalazi svega 300 metara od bunkera i 1957. kada je prisustvovao otvaranju Doma kulture. Najvjerojatnije su dotični događaji bili tek kamuflaža za stvarnu prirodu njegovog posjeta.
Nažalost, službene dokumentacije nema jer je ona prilikom napuštanja objekta prenesena u Beograd. Prema zakonu tek nakon 50 godina od raspada određene zemlje, a s time i vojske, otvaraju se zapečaćeni dokumenti. Tko zna što će se tada tek otkriti?
Bunker je sve do raspada bivše Jugoslavije čuvalo 16 vojnika da bi prilikom početka rata dobili naređenje generala Kukanjca da se objekt uništi kako ne bi dospjelo u ruke Bosne i Hercegovine. Vojnici su postavili eksplozive ispod cisterni nafte koji su spojili na jedan crveni telefon. Na zvono telefona bi se eksploziv trebao aktivirati.
No, dva vojnika su presrela naređenje, sabotirali akciju tako da su iščupali žice iz eksploziva te su tako spasili bunker od uništenja. Ostali vojnici su sa svom službenom dokumentacijom otišli u Beograd, a njih dvojica su ostala zaštiti objekt te su se pridružili teritorijalnoj obrani i na koncu svima otkrili tajnu skrivenog nuklearnog bunkera.
Šira javnost je za postojanje nuklearnog skloništa, jednog od najvećih tog tipa u Europi, doznala tek 2000., a danas su njegovi hodnici otvoreni za javnosti. Kako je cjelokupni objekt izuzetno skup za održavanje, muzeju ne ostaje puno novaca za reklamu, stoga veliki dio stanovnika regije i dalje ne zna za postojanje ove nevjerojatne turističke atrakcije.
Istraživanje Titovog bunkera je pravi doživljaj
Posjet Titovom bunkeru je moguć samo u pratnji službenog vodiča, što je zapravo genijalno jer samo tako ćeš doznati sve često sulude informacije oko ovog velebnog vojnog objekta.
Već samo spuštanje do velikih metalnih vrata je doživljaj. Kako se snižava temperatura i mijenjaju miris i svjetlost osjećaš da se upuštaš u jednu posebnu avanturu.
Iza debelih vrata pruža se dugi i pomalo sablazni hodnik u kojem odjeka svako tapkanje koraka zbog čega počinješ iz nekog strahopoštovanja šaptati mada za to uopće nemaš razloga.
Prije nego uđemo službeno u prostorije, vodičica nam na karti počinje objašnjavati konstrukciju i funkcioniranje bunkera koje je toliko genijalno i maestralno izrađen da omogućuje preživljavanje 350 ljudi u slučaju nuklearnog rata na period od čak šest mjeseci.
Titov bunker je u potpunosti samoodrživ te i dan danas funkcioniraju i koriste se originalni uređaji, poput klimatizacijskog sustava. U njemu vladaju idealni uvjeti za život, a temperatura se uvijek kreće između 21 do 23 stupnja.
Na 6.500 kvadratnih metara u obliku potkove nalazi se 11 blokova koji su svi podijeljeni prema svojim funkcijama. Blok 0 je bio za dekontaminaciju, blog 1 i 2 su bile prostorije bolnice, blog 3 i 4 su bili rezervirani za vojnike, u bloku pet se nalaze dvije identične konferencijske sale koje su ujedno i najdublji dio bunkera, blok 6 je bio rezerviran za telekomunikacije, u bloku 7 se nalazila kuhinja i blagavaonica, blok 8 je bio Titov blok, jedini na dva kata i s vlastitom klimom, blok 9 su zvali i plućima bunkera jer se tu nalazila klima, u bloku 10 su bile cisterne, a u bloku 11 bunar za tehničku vodu i rezervoar za pitku vodu.
Ono što posebno plijeni pažnju i pruža nezaboravno iskustvo putovanja u prošlost jest činjenica što bunker nije devastiran te su svi uređaji, namještaj i tapete originalni. Tijekom rata su jedino iskorištene medicinske zalihe i prehrambene potrepštine.
Svoj posjet smo započeli kroz nekadašnju kuhinju i blagavaonicu, a tu nam vodičica objašnjava kako je danas muzej susret umjetnika iz cijele regije, Europe, ali i svijeta. Naime, redovito se održava Bijenale suvremene umjetnosti te u sklopu cijelog bunkera su vidljivi brojna umjetnička djela. Vijeće Europe je 2011. godine projekt proglasio za kulturni događaj Europe, a uživa i podršku UNESCO-a.
Koliko je zapravo fascinantan bunker u svojoj samoodrživosti, počinjemo shvaćati po prvi put u bloku 11 gdje se nalaze spremnici s vodom i tunel koji vodi sve do Neretve. Bunker jer imao više opcija dotoka vode. Opcija A je bila gradska mreža, a u slučaju da to nije moguće imala je svoj bunar. Danas se možeš popeti kako bi zavirio u spremnik za vodu koja se više ne može piti, no tada je bio plan redovitog čišćenja iste.
I za električnu energiju postojala su tri plana. Onaj najoptimističniji koristio bi gradsku mrežu (što muzej danas čini), opcija B se sastoji od mini hidrocentrale koja se nalazi 300 metara od objekta, a opcija C se oslanjala na agregate koji u roku od 18 sekundi proizvode energiju zahvaljujući nafti iz čak dvije cisterne zapreme od 50 tona i jedne manje od 2 tone.
Prolazimo iz bloka u bloka, zavirujemo u malene spavaonice rezervirane za vojnike, divimo se izvornom namještaju kojeg lako možemo zamisliti i u današnjim stanovima, sjedamo u stolice u konferencijskim salama zamišljajući se na vojnom sastanku… Sve se čini kao kulisa nekog filma o tajnim agentima i teorijama zavjere. No, kada malo bolje i razmislim, to nije toliko daleko od dotičnog scenarija.
Posebno je zanimljiv blok 8, Titov blok kako ga nazivaju. On je jedini na dva kata te ima svoju zasebnu klimu. Tu je trebala uz Tita i Jovanku biti smješteni vojna i politička krema bivše Jugoslavije, samo VIP uzvanici koji, vjerovao ili ne, nisu smjeli dovesti svoju obitelj.
Vodičica objašnjava kako je jedina žena u bunkeru trebala biti Jovanka, dok svi drugi nisu smjeli dovesti svoju obitelj. Bunker je prije svega trebao biti efikasan i nije trebao služiti kao emotivno sklonište. Samo vojska i politika na prvo mjestu.
Kako organizirati posjet Titovom bunkeru i koliko dođe ulaznica?
Bunker, koji je napravljen u slučaju nuklearnog napada, smatra se najstrožem čuvanom tajnom Jugoslavije. Do njega nije tako jednostavno dođi ni danas kada je dovoljno tek ukucati “Titov bunker” kako bi došao do zanimljivih informacija. Naime, bunker se i dan danas nalazi na vojnom području, stoga se ne možeš tek tako ušetati i platiti ulaznicu.
No, bez brige ne moraš kontaktirati vrhovni vojni stožer kako bi dobio dozvolu za istraživanje tajnovitih hodnika ovog nuklearnog skloništa pod zemljom. Sve što trebaš napraviti jest unaprijed rezervirati svoj posjet putem lokalne turističke agencije u gradu Konjicu. Mi smo svoju ulaznicu kupili preko agencije Travel Konjic, rezervirali smo je online te na dan posjeta prvo otišli do agencije potpisati papire.
Naime, kako se Titov bunker nalazi na vojnom teritoriju, potrebno je ispuniti formular – jedan zadržava agencija, a drugi ćeš predočiti prilikom ulaska u vojni kompleks. U agenciji plaćaš ulaznicu, a mi smo se nakon toga svojim automobilom odvezli do bunkera gdje nas je čekala njihova službena vodičica.
Cijena ulaznice iznosi 20 konvertibilnih maraka, a obilazak u pratnji stručnog vodiča traje oko 90 minuta i odvija se u 10 h, 12 h i 14 h. Grupe od 15 i više osoba mogu bunker posjetiti u bilo kojem periodu od 9 h do 17 h. Računaj da pred ulaz u Titov bunker dođeš 10-ak minuta ranije.
Istražujući hodnike i prostorije Titovog bunkera, ne mogu se ne diviti genijalnoj izradi tako sveobuhvatnog i samoodrživog projekta. Isto tako si ponavljam kako je tanka granica između genijalnosti i ludosti, a izgradnja podzemnog nuklearnog bunkera za 350 pomno odabranih Titovih ljudi za kojeg nitko nije znao desetljećima je genijalna ludost posebne vrste.
Nastavi čitati još zanimljivih priča iz Bosne i Hercegovine:
