Kada se spomene talijanska atrakcija Cinque Terre vjerojatno odmah pomisliš na nesnosne gužve u malim pretrpanim uličicama. Budimo realni, nisi daleko od istine. Cinque Terre je oduvijek bila popularna turistička destinacija, a društvene mreže su šarena sela pretvorile u prave medijske zvijezde. No, postoji način da se odmakneš od gužve, pa čak i posve sam uživaš u ljepoti ovog dijela Italije.
Cinque Terre je ona destinacija u kojoj ne možeš voziti auto, a pristup između pojedinih sela je moguć na tri načina – vlakom, brodom ili pješke. Pretpostavljaš da je upravo vlak omogućio da se horde turista slijevaju u ova mala šarena sela. Prije nego je vlak povezao sela, stanovnici su se kretali brodom ili pješke, a upravo najpoznatija i najljepša staza unutar Nacionalnog parka je služila za mule i prenošenje dobara između pojedinih naselja, imanja, vinograda i maslinika. U pitanju je Sentiero Azzuro, odnosno staza poznatija po imenu Blue Trail. Ako voliš planinariti ili si spreman za avanturu i nešto drugačiji pogled na ovu popularnu turističku destinaciju, Blue Trail ne smiješ propustiti.
Što sve trebaš znati o Blue Trailu?
Cinque Terre je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, no Blue Trail je definitivno najpopularnija dionica. Brojni su razlozi za to. Prije svega nudi najljepše i nezaboravne poglede na sela i obalu. Prolazi nekadašnjim putevima stanovnika te tako pruža uvid na njihov način života.
Ova staza vodi kroz kaskade vinograda, maslinika i limuna, prelazi preko kamenim i drvenim mostića, prolazi pored zabačenih imanja u kojima lokalci vrijedno obrađuju svoja polja. Na ovoj stazi ćeš uz to vidjeti i “vlakiće” i “tračnice”, odnosno sustav prijevoza grožđa i ljudi za vrijeme berbe. Izgledaju poput vlakova strave i užasa iz zabavnih parkova jer često idu toliko strmo ka pojedinim kaskadama da se počneš diviti stanovnicima koji ih koriste.
Nažalost, sve dionice Blue Traila nisu otvorene za posjetitelje. Zbog poplava su se dogodili odroni koji su naštetili pojedine dionice, a u trenutku našeg posjeta i pisanja ovog teksta dotične staze su još uvijek bile pod renovacijom.
Blue Trail je po cijeloj trasi dug oko 11 kilometara, podijeljen je na četiri dionice, a okvirno je bez uračunatih pauza potrebno pet sati za njegov prolazak.
Međutim, trenutno su otvorene samo dvije dionice, no i one će biti dovoljne kako bi doživio Cinque Terre na jedan posve drugačiji način. Otvorene su dionice Monterosso – Vernazza i Vernazza – Corniglia, dok se dionica Corniglia – Manarola planira otvoriti u travnju 2025., a Put ljubavi, odnosno Via dell’Amore, koji povezuje Manarolu i Riomaggiore u svibnju 2024. Svega 200 metara od strane Manarole je otvoreno od te dionice.
Imaj na umu da se od kraja ožujka do početka studenog naplaćuje pristup stazi, a cijena ulaznice iznosi 7.50 eura po glavi. Ako kupiš Cinque Terre Train Card, koja iznosi 18,20 eura, dobivaš za jedan dan neograničen pristup vlaku i stazama.
Zbog povećanog broja turista, Nacionalni park je najavio limitirati dnevni broj posjetitelja na plaćenim planinarskim stazama. Detalja kada mjera kreće u provedbu i što to točno znači, Park još uvijek nema. Stoga svakako prije svog puta provjeri sve informacije na službenoj stranici.
Blue Trail: dionica Monterosso – Vernazza
Ova dionica se smatra najljepšom na Blue Trailu. Ona je ujedno i najteža. Točna dužina po izvorima varira, no na službenoj stranici piše da je duga 3,5 kilometra te da je za nju potrebno dva sata. Iskreno, nismo se zamarali i palili pametne satove tako da službenog traga nemamo. No, računaj da je ova dionica duga između oko tri i pol kilometra.
Staza počinje iza hotela Porto Roca gdje te čeka kućica za provjeru karte. U samo par koraka već se nalaziš u prirodi, između vinograda, slušajući žubor potočića, a pogled na Monterosso postaje sve ljepši i ljepši.
Kada sam istraživala stazu, na više izvora sam naletjela na informaciju kako je staza lagana. No, tu postoji jedna kvaka. Staza je lagana, no mnogo, mnogo, mnogo stepenica moraš proći kako bi došao do tog dijela. Stoga računaj da ćeš se na Blue Trailu popeti i spustiti puno katova. To je zapravo najveći izazov na stazi, dok je ostatak dionica lagana i ugodna šetnja s nezaboravnim pogledima.
Upravo na Blue Trailu se nalazi najljepši pogled na Vernazzu koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Staza se spušta u mjesto. Mi smo osvježenje potražili u obliku sladoleda te se umili hladnom vodom na plaži te se uputili na drugu dionicu. Za ovu dionicu nam je bilo potrebno točno dva sata uz puno fotografiranja i uživanja u pogledima.
Blue Trail: dionica Vernazza – Corniglia
Nakon dobrodošlog osvježenja, odlučili smo nastaviti svoj planinarski pohod kroz Cinque Terre. Odmah u centru postoje oznake za Cornigliju, no unatoč tome smo se uspjeli izgubiti. Oznake se nalaze s desne strane plaže, no kada uđeš u male uličice skreni lijevo, a ne desno. Uskoro ćeš se uzdići iznad krovova Vernazze i stići do kućice gdje ponovno trebaš pokazati kartu.
Na službenoj stranici piše kako je ova dionica duga četiri kilometra, no mislim da je u pitanju ipak manje. Za nju je potrebno oko sat i pol hodanja. Kao i kod prve dionice, najteži dio su stepenice koje u kombinaciji s vrućinom se znaju činiti kao najveći izazov tvog života. Pripazi samo da na raskrižju staza nastaviš svoj put ravno jer lijevo ide druga znatno teža planinarska staza.
Na ovoj dionici se na pola puta nalazi ugostiteljski objekt koji nudi nezaboravan pogled, a brojni planinari su komentirali kako je njihov svježe cijeđeni sok od naranče bio spas u zadnji čas. Mi nismo zastali jer smo htjeli u Manaroli popiti u miru pivo nakon što završimo s hodanjem. No, ovaj objekt ima predivne dvije terase, stoga ako imaš vremena, svakako pauzu napraviti tu.
Za razliku od dionice Monterosso – Vernazza, na putu do Corniglije sreli smo znatno manje ljudi, stoga je taj dio staze mirniji i intimniji.
Nakon sat i pol hodanja, stigli smo do Corniglije. Kako je ovo jedino selo koje se nalazi na vrhu litice, a ne uz obalu, potrebno je spustiti se do vlaka preko 377 stepenica. Kako nam je bilo dosta stepenica, uskočili smo u mali bus koji je uračunat u cijenu Cinque Terre Train kartice. Nakon toga smo svoj istraživanje Manarole i Riomaggiorea nastavili vlakom.
Blue Trail nije zahtjevna dionica, put je cijelom stazom jasno vidljiv, a uz to su postavljene i markacije, natpisi, a mnogo toga ćeš naučiti kroz brojne poučne ploče. No, imaj na umu da dionice imaju mnogo (ali stvarno mnogo) stepenica koje predstavljaju izazov, posebice kad se temperature podignu. Mi smo Blue Trail prohodali sredinom svibnja, a temperature su bile skoro pa ljetne.
Trebam li naglasiti da smo kasnije imali noćne more od stepenica? 😀 Stoga ako planiraš proći ovu stazu, izbjegavaj to činiti tijekom ljeta ili tada se na izlet uputi u rane jutarnje sate kako bi izbjegao najveću vrućinu.
Izuzev tih izazova, Blue Trail je lijepa šetnja koja pokazuje jednu posve drugu stranu ovog Nacionalnog parka. Na dionicama smo sretali brojne turiste, od planinara, ali i do ljudi u japankama. Nipošto nemoj ići na ovaj izlet bez adekvatne opreme i puno vode.
Na Blue Trailu nećeš biti cijelo vrijeme sam, no gužva je znatno manja nego u samim selima. Ova staza pruža par trenutaka tako željenog mira da ti se često čini kako se uopće ne nalaziš u Cinque Terre. S druge pak strane spuštanje sa staze i dolazak u sela zna djelovati poput prvog šoka. Nažalost, zbog predivnih pogleda, ali i sve veće gužve u samim naseljima, sve veći broj turista bira Blue Trail kao dobrodošlu alternativu.
Stoga svakako podržavam da se uvede dnevni limit posjetitelja jer će tako staza na koncu ostati rezervirana za one koji uistinu žele uživati u prirodi i hodanju, a nisu se otisnuli na dionicu samo zbog lova na savršenu Instagram fotku.
Otkrij još zanimljivih priča iz Italije:
