Zamisli da si mladi, bogati aristokrat u Engleskoj 18. stoljeća. Upravo si diplomirao na Oxfordu, u glavi ti odzvanjaju latinske izreke, ormari su ti puni perika, a duša ti žudi za bijegom iz tmurne londonske magle. Što ćeš učiniti? Spakirat ćeš kovčege, unajmiti privatnog vodiča i krenuti na epsko putovanje Europom. To se tada nazivalo The Grand Tour. I stvarno je bilo grand.
Ali to “Veliko putovanje” nije bilo samo luksuzni odmor za mladiće s titulama. Ono je predstavljalo svojevrsnu inicijaciju i neprocjenjivo iskustvo, nešto što će s vremenom postati predložak za ono što danas zovemo turizmom. Vođene ture, popisi znamenitosti koje „moraš vidjeti“, suveniri, otkrivanje nove strane vlastitog karaktera, sve to korijene vuče iz ovih ranih putovanja kroz europski kontinent.
Putovanje kao škola
Nije to bio tek običan odmor, bilo je to “obrazovanje putovanjem”, svojevrsna kruna školovanja i priprema za javni život. Za mlade muškarce iz aristokratskih slojeva (i povremeno žene istog statusa), putovanje kroz Europu bilo je putovanje identiteta, osobni i društveni razvoj.
Ruta je bila svojevrsno kulturno hodočašće. Početak je obično bio u Parizu, središtu stila, manira i diplomacije. Tamo bi mladići usavršavali francuski jezik, učili plesati, mačevati se i kako voditi duhovite razgovore u salonskim krugovima. Pariz je bio uvod u kontinentalnu sofisticiranost, savršen trening prije ulaska u dubine juga Europe.
Nakon toga dolazile su dramatične Alpe, nekoć zastrašujuće, sada hvalisavi izazov. Putovalo se kroz planinske prijevoje kočijama, sanjkama ili na leđima mazgi, sve za onu priču koja će se prepričavati godinama: „Prešao sam Alpe, kao i Napoleon”.
Središte svega bila je, naravno, Italija. U Veneciji, romantičnoj i dekadentnoj, moglo se izgubiti među maskama, glazbom i egzotičnom robom. Firenca je nudila lekciju iz renesanse uživo. Grad prepun remek-djela Michelangela i Botticellija, savršen za uvježbavanje razlike između gotike i baroka.
Ali prava zvijezda bio je Rim. Vječni grad značio je susret s poviješću. Šetnje kroz ruševine Foruma, poziranje ispred Koloseja, proučavanje svodova Panteona, sve to činilo je da školovanje u klasičnim jezicima napokon ima smisla. Mnogi su unajmljivali lokalne vodiče, često bivše svećenike ili znanstvenike, koji su objašnjavali značenje svakog stupa, svakog reljefa.
Ako su imali vremena i novca, putovali bi i dalje, do Napulja, gdje su se posjećivali svježe otkopani Pompeii i Herculaneum. Neki su išli još dalje do Sicilije, pa čak i Grčke, iako je ona još bila pod osmanskom vlašću i logistički zahtjevna.
Putovalo se, naravno, sporo i ne baš udobno. Kočije su bile posebno izrađene za duge puteve, s policama za knjige, vinom i toaletnim potrepštinama. Mali karavanski tim uključivao bi sluge, kočijaša, sobara i, naravno, takozvanog “bear-leadera”. Taj kolokvijani naziv označavao je osobu čija je uloga miješala elemente učitelja, čuvara, pratitelja i suputnika. To su bili obrazovani i odgovorni ljudi zaduženi da se mladi aristokrat ne izgubi (ni doslovno ni moralno). Dakle preteča današnjeg voditelja putovanja.
Smještaj? Varirao je od pristojnih gostionica u Parizu i Rimu do vlažnih, zadimljenih svratišta negdje u Tirolu. U velikim gradovima unajmljivali su se apartmani, a u ruralnijim područjima računalo se na pisma preporuke lokalnih plemića. Hrana? Izvrsna u Italiji i Francuskoj, ali i prava kulturna šok-terapija za britansko nepce tada još nespremno na maslinovo ulje i češnjak.
Geopolitika, raskoš i zveckanje zlatnika
Grand tour nije se pojavio slučajno. On je bilo rezultat povijesnih, političkih i društvenih okolnosti koje su se gotovo savršeno poklopile. U drugoj polovici 17. stoljeća Europa je konačno doživjela relativni mir. Nakon krvavih ratova poput Tridesetogodišnjeg, mir iz Utrechta 1713. donosi stabilnost na većem dijelu kontinenta. Ceste su postale sigurnije, granice predvidljive, a manjak paravojnih skupina značio je da se prvi put moglo putovati kontinentom bez stalnog straha od pljačke ili uhićenja.
U isto vrijeme, britansko plemstvo plivalo je u bogatstvu. Zemljoposjednici su uživali u prihodima od najma, industrijska revolucija tek je počinjala mijenjati društvo, a kolonijalna trgovina donosila je nove izvore profita. Uz nadzornike na imanjima i udobne prihode, mladi aristokrati mogli su priuštiti dvogodišnje putovanje bez ikakve bojazni da će njihova društvena pozicija patiti.
Obrazovanje je također igralo ključnu ulogu. U školama su se učili latinski i grčki, a antička povijest i književnost bile su obvezne. Vidjeti Kolosej ili kip Davida nije bilo tek turistički hir, to je bio vrhunac klasičnog obrazovanja. I naravno, bio je tu i prestiž. Mladić koji je prošao putovanje znao je s lakoćom naručivati vino na francuskom i raspravljati o arhitekturi. Povratak s putovanja donosio je status, priče i kulturni kapital, sve što je bilo potrebno za uspjeh u londonskom salonu ili na političkoj sceni.
Prvi putnički influenceri
Mnogi od onih koji su krenuli na putovanje nisu stali samo na razgledavanju. Pisali su, skicirali, filozofirali i oblikovali način na koji i mi danas putujemo.
Lord Byron, recimo, bio je pravi primjer romantičnog putnika. Njegova putovanja po Italiji i Grčkoj nisu bila samo turistička, bila su poetska, politička i senzualna. Njegove riječi pretvorile su jezera, ruševine i gradove u mitska mjesta, a njega samog u putujuću legendu.
Johann Wolfgang von Goethe je u svom Putovanju Italijom doživio osobni preporod. Stranice tog djela govore o Italiji kao svjetlosti, ljepoti i estetskom buđenju. Pisao je kao učenjak, ali osjećao kao umjetnik.
Mary Shelley, zajedno s mužem Percyjem Byssheom Shelleyjem i Byronom, putovala je Europom, a Švicarska, Italija i francuski dvorci oblikovali su njezinu maštu i iz tog putovanja rodio se Frankenstein.
Slikari poput J.M.W. Turnera slikali su krajolike nadahnute Italijom, a utjecaj takvih umjetnika nije bio samo estetski, bio je kulturološki. To su bili influenceri prije influencera, s perom, tintom i vizijom.
Od kočije do road tripa
Nasljeđe Grand toura nije nestalo, ono se transformiralo. S industrijskom revolucijom i razvojem željeznica, srednja klasa počela je imati pristup putovanjima. Thomas Cook, često nazivan ocem modernog turizma, prepoznao je priliku i organizirao prve grupne ture. Nije bilo više potrebe za privatnim kočijama i pismima preporuke, sad si mogao kupiti aranžman i krenuti na put s vodičem, kartom i ručkom uključenim u cijenu.
Moderno putovanje automobilom, koje je postalo simbol slobode u 20. stoljeću, nasljeđuje ideju da je putovanje jednako važno kao i odredište. Gradovi koje su posjećivali mladi plemići, kao što su Rim, Firenca, Venecija, Pariz, još uvijek su među najposjećenijima na svijetu. Njihov turistički status učvršćen je stoljećima elitnih pohoda.
Grand tour putovanje možda je povijest, ali njegov duh i dalje živi, u načinima na koje putujemo, pričamo o putovanjima i u destinacijama koje volimo.
Naslovna fotka: Unsplash
