Ne znam za tebe, no planinarenje je za mene puno više od puke fizičke aktivnosti koja mi pomaže da se odmaknem od stresa i vreve našeg modernog načina života. Nije rijetkost da se upravo tijekom planinarenja uhvatim nekih težih životnih priča, a nerijetko hodajući stazama raspravljamo o samom tom činu – što planinarenje predstavlja za nas, koliko nam pomaže, što to čini i razlikuje planinara od vikend izletnika… Mi na svojim izletima filozofiramo, a često se naše “filozofske” rasprave tiču i svega onoga što nekoć, ali i danas spada pod planinarenje. Filozofiraju li i drugi planinari, znam se tada upitati. Kada sam vidjela da je izašla knjiga “Filozofija i bioetika planinarenja” autora Igora Eterovića, što sam napravila? Knjigu sam uz puno napomena, podcrtavanja i post ita pročitala od početka do kraja. Što sam onda napravila? Kontaktirala Igora jer sam mu htjela postaviti još sto i jedno pitanje. Filozof našao filozofa. Možda mu ipak nisam postavila sto pitanja (ne bi bio baš red), no ipak smo se oboje dotakli “vrućih” planinarskih tema.
Bila sam te sreće da sam Igora uskoro i uživo upoznala. Mislim da ne moramo posebno naglašavati da je ta kava trajala koji sat. S Igorom je pravi gušt pričati i raspravljati jer on planinarenje promatra, analizira, ali i živi na jedan uistinu poseban način. Ako i ti planinarenje više doživljavaš kao “način života” kojeg prakticiraš i kad skineš gojzerice, nova Igorova knjiga “Filozofija i bioetika planinarenja” je tvoje obavezno štivo.
Igor je, inače, rođen 1984. godine u Rijeci, a danas živi u Lovranu. Kao izvanredni profesor na Katedri za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci nastavnik je na nekoliko kolegija na matičnom fakultetu, ali i na Fakultetu zdravstvenih studija te na Fakultetu dentalne medicine.
“Kao stipendist Fulbrightove zaklade boravio sam devet mjeseci na Sveučilištu Maryland u SAD-u, a područja moje specijalizacije čine filozofija Immanuela Kanta, (bio)etika, lokalna povijest i povijest medicine. Uz ovu koju predstavljamo, objavio sam još knjigu Kant i bioetika (2017.) te šezdesetak stručnih i znanstvenih članaka. Uredio sam dvije autorske knjige, a izlagao na četrdesetak međunarodnih i dvadesetak domaćih znanstvenih skupova. Glavni sam urednik dvaju međunarodnih znanstvenih časopisa: Jahr – European Journal of Bioethics (od 2016.) i AMHA – Acta medico-historica Adriatica (od 2017.) te član uredništva znanstvenih časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica (od 2018.), a bio sam i glavni urednik domaćeg znanstvenog časopisa Zbornik Lovranšćine (2010.–2018.). Aktivan sam član Hrvatskog bioetičkog društva, Hrvatskog filozofskog društva, Katedre Čakavskoga sabora Lovran i Planinarskog društva ‘Opatija’”, ističe za početak Igor.
U planinarstvu je aktivan na svim razinama: od matičnog planinarskog društva kojemu je tajnik, preko aktivnosti u nekim komisijama Hrvatskog planinarskog saveza pa do trenutno najvećeg angažmana u svojstvu predsjednika Izvršnog odbora HPS-a.
“Intenzivno planinarim 12 godina, vodim planinarske izlete, angažiran sam u realizaciji općih i malih planinarskih škola, urednik sam dvaju dnevnika i vodiča planinarskih obilaznica te pišem o planinarstvu. Položio sam ispit ljetne alpinističke škole, za vodiča A‑ i B-standarda (ljetno i zimsko planinarenje) te za markacista. Oženjen sam također vrlo aktivnom i angažiranom znanstvenicom i planinarkom Ivanom te ponosan otac dviju kćeri, a sa svojim trima curama intenzivno i redovito planinarim.”
“O planinarenju je bitno misliti da bismo ga mogli (adekvatno) prakticirati”
Nakon što pročitaš Igorovu biografiju, posve ti je jasno da je bilo samo pitanje vremena kada će ujediniti svoje dvije ljubavi u istim koricama. Sam naglašava da je njemu kao strastvenom filozofu posve prirodno promišljati o sebi i svijetu oko sebe, postavljati pitanja, ali i tražiti odgovore na iste.
“S dubljim ulaskom u svijet planinarenja sve su se više nazirala neka pitanja i počele stvarati određene dvojbe, a rastom uz divne planinarske učitelje i mentore širili su se vidici. Nakon nekoliko godina planinarenja razvila se klica onih najdubljih pitanja. Bila su to pitanja koja su me mučila od samih početaka moje planinarske edukacije, ne želeći nekritički prihvaćati ono što mi je servirano izvana.”
Bliski kolega Krešimir Babel potaknuo je Igora na njegov prvi filozofski rad na temu filozofije planinarenja koji je objavljen 2014. godine. Dotičnim temama počinje se sustavno baviti 2018. u širem kontekstu filozofije sporta na poticaj drugog bliskog kolege Matije Mate Škerbića. Nakon brojnih predavanja i stručnih članaka, sve je kulminiralo 2022. kada se Igor uhvatio sustavnog slaganja zaokružene filozofije planinarenja.
“Izazovi su pritom bili brojni, od kojih su dva najveća: objasniti filozofima da je ovo vrijedna i važna tema s jedne strane te ukazati planinarima da je itekako bitno o planinarenju misliti da bismo ga mogli (adekvatno) prakticirati s druge strane. Ključno je da sam imao izvanredne kolege filozofe koji su me poticali da pišem i radim dalje na tome, a istovremeno i ‘punokrvne’ i iskrene planinarske sugovornike koji su mi davali enorman intelektualni poticaj i motivaciju.”
Što planinara čini planinarom?
Tijekom jednog predstavljanja knjige, Igor je naglasio da je jedna od vodećih motivacija za pisanje ove knjige bilo pitanje zašto nekoga odmah možemo nazvati planinarom, a zašto nekoga ne. U današnje vrijeme, posebno za vrijeme i nakon pandemije koronavirusa, sve više pojedinaca boravi u prirodi, u šumama i na planinama, no ipak ne nazivamo svih njih planinarima. Zašto?
“Možda je to i središnje pitanje oko kojega se vrti cijela knjiga. Odgovor nije jednostavan niti kratak, što dokazuje obim knjige. Ovako, ukratko, ja bih rekao da je planinar osoba koja sudjeluje u aktivnosti koju nazivamo planinarenje. Planinarenje je pak vrsta prirodnog sporta koja poput ostalih tradicionalnih sportova ima strukturu sporta (praktičar sporta, interakcija i svrha), ali za razliku od tradicionalnih sportova ‘suigrač’ nije čovjek već planinski krajolik. Interakcija je zato potpuno specifična te je i svrhu (s obzirom na to da to nije pobjeda ili postizanje zgoditka/poena/i sl.) teže definirati. Tako se ne može govoriti o nekim strogim i nedvojbenim karakteristikama planinara, ako se sve ovo skupa ne uzme u obzir. Drugim riječima karakteristike planinara određene su kvalitetom kojom planinar shvaća prirodu aktivnosti kojom se bavi, a onda time i posredno kako doživljava način interakcije s planinskim okruženjem te naposljetku time koliko je duboko predan specifičnoj svrsi planinarenja i njenoj realizaciji.”
Tijekom čitanja knjige, uočila sam kako je Igor napisao da je u početku bio zatečen manjkom filozofske rasprave na polju filozofije planinarenja.
“Zašto je tome tako? Pa sport generalno, a posebno ono što nazivamo prirodnim sportovima prilično se opiru nekoj racionalnoj analizi. Štoviše, držim da je bez iznimno predanog prakticiranja prirodnog sporta, u ovom slučaju planinarenja, nemoguće uopće razumjeti ga, a kamoli o njemu raspravljati. Dakle, praksa planinarenja ili prakticiranje tog sporta nužna je komponenta. Međutim, s druge strane potreban je i adekvatan alat za analizu, a mislim da jedino filozofija nudi sve ono potrebno za taj nezahvalan posao: od jasnoće konceptualne analize, preko prednosti fenomenološke analize i širine pristupa svijetu pa do kritičkog nedogmatskog pristupa materiji i nastojanju da se govori o tezama, a ne o onima koji ih izriču. Sve su to alati koji nude širinu mogućnosti za jednu obuhvatniju sustavnu analizu složenih fenomena poput planinarenja kao posebne ljudske aktivnosti. Važno je i to da da sam se u sklopu mojih poslovnih znanstvenih obaveza mogao posvetiti analizi materije koja je prerasla u knjigu. Također je bitno bilo imati i nakladnika poput Hrvatskog filozofskog društva skupa sa svim suradnicima koji su mi pomogli u pripremi knjige za tisak da bi cijela priča bila zaokružena i uspješna.”
Na moje pitanje koliko je teško prilikom pisanja knjige bilo izbalansirati planinara i filozofa u njemu, Igor bez imalo razmišljanja odgovara: “Zapravo nimalo!”. Objašnjenje je posve jednostavno – njegov život je i planinarenje i filozofija.
“U mome biću oni su (postali) jedno. Planinareći živim duboku filozofiju, a filozofirajući stalno promoviram sve bitne vrijednosti koje odražava planinarenje. Prilikom pisanja najteže je bilo izbalansirati artikulaciju tog spoja, tj. naći pravu mjeru u jezičnom odabiru leksika (riječi) i stila pisanja, a da materija bude dovoljno utemeljena i ‘znanstvena’ za kolege filozofe, a istovremeno dovoljno pitka, jasna i razumljiva za širu planinarsku zajednicu. Koliko sam u tome uspio, veliko je pitanje, a koje će jedino publika prosuditi.”
Ističe kako se ne bi usudio izdvajati neka posebna etička načela planinarenja, već bi radije govorio o primjerima univerzalnih etičkih načela na nekoliko razina unutar planinarenja: prema sebi, prema drugim ljudima i prema cjelokupnu okolišu.
“U planinarenju se ta načela daju pretočiti u neke dominantne dužnosti na svakoj od tih razina, a o njima detaljno govorim u knjizi. Kao elementarne dužnosti prema sebi tako vidim rad na rezilijentnosti (mnogo složeniji pojam od puke ‘otpornosti’) i gradnji snažnijeg jastva. Bazne su po meni dužnosti prema drugima čovjekoljubivost i spremnost na pomaganje. Kao osnovnu pak dužnost prema drugim živim i neživim bićima smatram da se pojavljuje bioetički senzibilitet i zaštita cjelokupnog okoliša.”
Neosporna je činjenica kako su planinarenje i priroda neodvojive jedinke te bi zbog toga svaki planinar morao imati razvijen osjećaj odgovornosti za očuvanje iste. Isto tako bi trebali biti svjesni i odnosa prema drugima, ali i prema samom sebi jer na koncu ipak sve kreće od nas. Igor je otac dviju kćeri te im u odgoju nastoji ukazati na sve tri dimenzije djelovanja.
“Prvo, prema sebi. Nitko neće i ne može biti odgovoran za njihove odluke. Jalovo je skrivati se iza izlika i lažnih racionalizacija. Za svaki cilj treba se potruditi i uložiti ogroman napor u njegovo postizanje. Obogaćenjem sebe kao ljudi, obogaćujemo svijet. Ponosan sam što već sad uviđam koliko ih je planinarenje izgradilo kao osobe sa samopouzdanjem, samostalnošću i otvorenošću za učenjem i istraživanjem. Drugo, prema drugima. Poštovanje, zaštita i senzibilnost prema cjelokupnom živom svijetu temelj je ispravnog djelovanja. Emocionalna aficiranost, predana angažiranost i iskrena humanost ogledaju se i u djelovanju prema ljudima i prema neljudskim živim bićima. Ovdje sam još ponosniji u svakom njihovom dječje-iskrenom uskliku prilikom primjećivanja runolista ili alpskog daždevnjaka, zatim količinom pažnje u njihovom proučavanju, brižnosti u tome da ih se ne ozlijedi te iskazanom srećom uslijed iskustva s tim rijetkim bićima koje iskazuju obje naše kćeri. Treće, prema cjelokupnom našem okolišu, uključujući i neživi svijet. Doživljaj naše Zemlje, pogotovo planina kao kutaka kakve takve divljine ili barem manje prisutnosti čovjeka, kao našeg iskonskog doma izuzetno je bitno. Svijest o ispremreženosti svega oko nas već na razini bliskih nam ekosustava prozor je u veličanstvenost svijeta koji nas okružuje. To su temelji za zdrav odnos prema vodama, stijenama, tlu, zraku… Kako je moguće tvrditi za nekoga da je planinar, a da uopće recimo te stvari ne uzima u obzir i nije mu bitno sredstvo za ostvarenje cilja, pa makar i crosserom ili quadom izrovao tlo (koje je dom brojnih živih bića), ispustio u zrak brojne otrovne čestice, a još dodatno možda i uljem iz motora zatrovao koji obližnji potok…? Prema reakcijama mojih kćeri na motorna vozila u planini, na smeće koje pronađemo (i uzmemo sa sobom) te nekim drugim pojavama, mogu reći da su i u ovom dijelu impresivne u svom senzibilitetu i svjetonazoru koji je već sad velikim dijelom izgrađen”, ponosno ističe Igor.
Leave no Trace – načelo neodvojivo od etosa planinarenja
Načelo “Leave to Trace” svoje povijesne korijene vuče iz Sjedinjenih Američkih Država. Etika neostavljanja tragova jedna je od prirodnih posljedica jednog snažnog i dubokog planinarskog etosa, možda čak i šireg etosa, etosa boravka u prirodi, posebno u divljini.
“Svakako bih se složio da je to formulacija jedne etike koja je na neki način neodvojiva od etosa planinarenja, odnosno potpuno mu je komplementarna. Naime, sva ta načela (koja su u kompaktnom obliku dostupna i na hrvatskom jeziku zahvaljujući Komisiji za zaštitu prirode Hrvatskog planinarskog saveza i njihovom posteru) potpuno odražavaju pozadinska načela i one dužnosti o kojima sam ranije govorio. Mogu kratko ukazati na te poveznice. Načelo ‘planirajte unaprijed i pripremite se’ govori o prvoj razini i pripremi sebe u svakom smislu: fizičkoj, psihičkoj i tehničkoj, a to uključuje i upoznavanje okoline u koju idemo, informiranje, nabavu opreme, usvajanje znanja o njenom korištenju i slično. Planinarenje nije kaotično ‘bježanje’ u prirodu na temelju ad hoc stanja svijesti ili trenutne navale hormona. Ono je sustavna i složena aktivnost. ‘Prikupite i pokupite smeće’ najbolje govori o onom senzibilitetu koji sam spominjao – neovisno o posljedicama za živi svijet, smeću i ljudskim otpacima nije mjesto u prirodi. ‘Oprezno s otvorenom vatrom’ načelo je koje ističe i upozorava na jednu od najvećih destruktivnih sila koju čovjek može donijeti u prirodu najčešće čistom neopreznošću i nepažnjom. ‘Budite obazrivi prema drugima’ načelo je koje se odnosi i na druge ljude te, primjerice, potrebu čuvanja postojeće infrastrukture poput planinarskih skloništa, ali i životinja, primjerice u pogledu neuznemiravanja bića u čijem smo staništu mi samo gosti. ‘Krećite se obilježenim putevima i kampirajte na prikladnim mjestima’ načelo je koje upozorava da moramo paziti i na sprečavanje nepotrebne erozije tla, uništavanja biološke podloge, pogotovo ako je riječ o osjetljivom staništu (prilikom kampiranja) itd. ‘Ostavite kako ste našli’ jest praktična maksima koja govori da se moramo voditi time da je naš trag, a time i utjecaj na stanište koje smo posjetili, čim nevidljiviji i manji, počevši od ispušnih plinova vozila kojim smo se doveli pa do vidljive prisutnosti iza nas poput pokidanog cvijeća, zamuljanog potoka ili ostavljenog smeća. ‘Poštujte divljinu’ načelo je koje govori o potrebi dubljeg odnosa prema okolini u kojoj se krećemo, o poštovanju i posebnom senzibilitetu prema prirodi u kojoj jesmo. Ako želimo na brzinu provjeriti koliko je neka djelatnost uopće u mogućnosti biti razmatrana kao planinarska, dovoljno je testirati ova načela. Padanje na samo i jednom načelu najčešće je dovoljan razlog da je eliminiramo iz aktivnosti koju bismo nazvali planinarskom.”
Planinarenje je svjetonazor
Kategorizirati planinarenje kao “samo” sport ili životni stil, je kompleksna stvar jer ono sadrži više elemenata. Igor uvijek napominje kako je riječ “o svjetonazoru, životnoj filozofiji, načinu života, pogledu na svijet, kako hoćete”.
“U tome leži bitna razlika između planinarenja i pukog boravka u prirodi radi neke druge svrhe: branja gljiva, zdravstvenih razloga, potrebe za izolacijom i sl. Sve te svrhe mogu ponekad paralelno koegzistirati prilikom planinarenja, ali ne mogu biti osnovne, a kamoli jedine. Jer onda nazivamo stvari pogrešnim imenom. Nisam čak sklon ni koristiti izraz lifestyle – životni stil, jer stil je ponekad samo izraz pomodarstva jednog vremena, utjecaj navike okoline i slično. Rekao bih da je planinarenje svjetonazor i u tom smislu, ako već moramo koristiti tuđice, posegnuo bih za njemačkim – ono je Weltanschauung – pogled na svijet, svjetonazor. Njegova centralna točka ili ispoljavanje tog svjetonazora jest upravo sama aktivnost – planinarenje, a koja je u mom definiranju vrsta prirodnog sporta, no i više od njega. To što je riječ o posebnom svjetonazoru daje planinarenju osim te jezgrene sportske konotacije i širu konotaciju mnogo složenije kulturne aktivnosti. Ona sadrži i brojne druge dimenzije osim sportske i daje joj puni identitet. Uzmimo samo umjetničku dimenziju kroz planinarsku književnost ili planinarsku fotografiju, ili pak socijalnu dimenziju i ulogu koju ima okupljanje unutar planinarskih udruga ili pak zdravstvenu dimenziju ili pak moralnu dimenziju u skupu nepisanih pravila i tradicija, zatim onu povijesnu itd. Nijednu od tih dimenzija ne možemo zanemariti kad govorimo o planinarenju. Planinarska veličina ogleda se po meni u svjesnosti širine svega ovoga o čemu govorim, a onda i o uključenosti u širi dijapazon svih tih aktivnosti. Usko gledanje ili svojevrsni ‘fachidiotizam’ u planinarstvu sigurno ne smatram vrlinom. Širina mišljenja, uključenost u veći broj različitih aktivnosti te osobni angažman u njihovoj promidžbi i obogaćenju iz mog kuta gledanja ono je što planinara čini boljim ili gorim planinarom. To ne znači da zagovaram ‘svaštarenje’, već stav da trebamo biti svjesni širine, a onda se ‘specijalizirati’ ili posvetiti onome što nam najbolje ‘leži’ od planinarskih aktivnosti”, ističe Igor.
Ovo se izvrsno nadovezuje na, po meni, jedan od najupečatljivijih citata iz Igorove knjige: “Dobar planinar prije svega treba biti dobar čovjek”. Igor ističe kako planinar dijeli jedan specifičan bioetički svjetonazor s drugim članovima planinarske zajednice.
“Taj je svjetonazor upravo okosnica etosa te zajednice i ponekad nevidljiva poveznica između svih raznovrsnih stilova, načina i vrsta prakticiranja planinarenja samog. U tom smislu, takav svjetonazor podrazumijeva određenu autentičnost življenja, tj. isključuje mogućnost mišljenja jednog, govorenja drugog, a činjenja trećeg. Autentični život prema temeljnim etičkim načelima specifično obojenim planinarskim svjetonazorom svakako nas dovodi do toga da ne možemo biti loša osoba, a smatrati se (dobrim) planinarem. To je naizgled jaka teza, ali zar nije tako u svim sferama ljudskog života koje su više od profesije i smatraju se pozivima, npr. može li loša osoba biti dobar liječnik ili pak učitelj? To mi se čini kontradiktorno i protivno samoj prirodi tih profesija, protivno onome što ih čini tako važnima i uglednima. Slično držim da je i planinarenje, napose kao aktivnost koja nije profesionalno određena, intrinzično motivirana i vezana za volonterizam, neposredno, iskreno i autentično življenje. Planinarenje je naprosto način (ne samo stil!) života, odnosno životni svjetonazor.”
U svojoj knjizi, kako u nastavku objašnjava Igor, citirao je, ali vrlo oprezno pokojnog alpinista Nejca Zaplotnika koji je izjavio kako smisao planinarenja nije u tome da budemo na vrhovima već da se sami penjemo na njih. Gledajući na taj način, planinarski cilj je nevažan ili?
“Njegovi citati iskaču iz paštete svugdje oko nas, ali nisam siguran da ti koji ga citiraju doživljavaju i mali djelić onoga što je taj veliki alpinist htio reći. Ne želim reći da imam potpuni uvid u njegovu misao, već samo da je potrebna duboka analiza njegova pisanog djela, njegovih penjačkih podviga, ali i šireg planinarskog djelovanja da bi se zagreblo u dubinu tih misli. Ako pustimo na stranu istočnjačke izvore te misli s kojom se Nejc susreo prilikom svojih uspona u najvišim gorjima svijeta, ona je meni bila važna iz drugih razloga. Naime, ta misao može biti dobro uporište za upućivanje na važnost direktne, neposredne i iskrene interakcije između planinara/alpinista i planinskog okruženja/stijene. To ne znači da je planinarski cilj nevažan! Naprotiv: bez planinarskog cilja mi naprosto ne možemo planinariti – bez njega mi kaotično bauljamo prirodom ili se samo neopterećeno šećemo ili što već. Ali nikako ne planinarimo. Planinarenje uvijek ima cilj. Ali ima i specifičnu interakciju. Obje su komponente nužne.”
Tko su zapravo planinari?
Neosporno je kako planinarenje kao takvo u svojoj suštini nije natjecateljski nastrojeno niti bi to trebalo biti. No, svjedoci smo zadnjih godina kako se “obaraju” rekordi, kako se nakon jednog naganjanja svih vrhova preko 8.000 m, pojavljuje neki novi rekord, kako se prelazi preko mrtvih tijela kako bi se stiglo do cilja, kako se gomila smeće… Sve češće vidimo kako se pojedinci na društvenim mrežama i grupama hvale svojim uspjesima, mjereći brzinu i ostale tehničke karakteristike “osvajanja” pojedinog vrha. Ponovno se vraćamo na ono vječno pitanje – jesu li dotični pojedinci planinari? Gubi se u toj jurnjavi za vrhovima sami etos planinarenja?
“Kratak i direktan odgovor bez mnogo uvijanja bio bi: ne, to nisu planinari, tj. navedeni primjeri u potpunosti su antiplaninarski i protivni duhu planinarenja. Uspon radi slike na društvenoj mreži, hvaljenja u društvu ili osobnog ‘osvajanja’ suštinski je protiv planinarskog etosa. Neuvažavanje ne samo ljudskih, nego i neljudskih živih bića te cjelokupne prirode kao takve kontradiktorno je planinarenju kao takvom. Ne bih rekao da je to trend unutar planinarenja, nego je to trend protiv planinarenja i generalno protiv svih velikih vrijednosti koje kao čovječanstvo možemo gajiti. To su instantna zadovoljstva, površne motivacije i za samo planinarenje kontraproduktivne prakse. Ono što je jedna od glavnih motivacija ove knjige jest upravo to da takve stvari treba jasno i glasno izreći. To nije uvredljivo, nipošto. Baš naprotiv, uvredljivo je takve prakse stavljati u isti koš s planinarskima”, oštro osuđuje Igor.
U knjizi je Igor postavio tezu da dugopotezno pješačenje, odnosno long distance trailovi ne spadaju pod planinarenje. Mene je zanimalo koji je bio razlog zbog čega je iz definicije planinarenja “izbačeno” dugopotezno pješačenje.
“Ako su argumenti kojima određujem prirodu planinarenja u knjizi uvjerljivi, tada ta aktivnost naprosto ne može biti smatrana planinarenjem ni po kojoj osnovici. Niti ima isti (planinarski) cilj, niti ima nužno istu interakciju (štoviše planina čak nije nužno ni potrebna za dugopotezno pješačenje!). Ponajmanje nužno dijele prakse i tradicije, koje se eventualno tek slučajno preklope u segmentu korištene opreme, naprosto u slučajevima kad je to pješačenje kroz planinske predjele. Slično je i s branjem gljiva, piknikom u prirodi itd. To su naprosto aktivnosti u prirodi, počesto i u planini, ali to ne znači da su zbog toga planinarske aktivnosti odnosno planinarenje.”
Aktivni planinari i prije svega alpinisti čuli za pojam “flow” koji nam u teškim situacijama i pred velikim izazovima pruža onaj dodatni poticaj koji nas gura dalje i vodi ka zacrtanom cilju. Zbog čega je on tako važan dio planinarenja?
“Taj je pojam operacionaliziran u zapadnjačkoj civilizaciji unutar psihološke literature, a, ugrubo rečeno, označava stanje optimalnog iskustva, potpune svjesnosti i utopljenosti u trenutak, u iskustvo samo. Drugim riječima, to je stanje kompletne sjedinjenosti s aktivnošću koja se čini. U istočnjačkim civilizacijama takva su stanja mnogo poznatija uslijed raznoraznih kulturoloških razloga, a u zapadnoj se ona ponajviše vezuju uz sportske aktivnosti i to oni kod vrhunskih sportaša u najvišim razinama performansi. U toj literaturi se često i sreće naziv ‘bivati u zoni’. Dakle, to je stanje optimalnog iskustva u kojemu, primjerice u sportu, dobivamo osjećaj da sportaš, odnosno praktičar sporta s nevjerojatnom lakoćom izvršava ekstremno zahtjevne zadatke, pokrete i sl. U planinarenju, a pogotovo u najvišim njegovim aspektima, dakle alpinizmu, stanje flowa je ponekad nužno zbog iznimno zahtjevnih zadaća s kojima se alpinist susreće. Naime, u takvim pomicanjima granica svojeg psihofizičkog bića pravilno izvođenje pokreta i elegancija kretanja može biti osigurana potpunom eliminacijom svake distrakcije i kompletne psihofizičke utopljenosti penjača (alpinista) u samu aktivnost. To stanje može se naravno dogoditi u svim fazama i težinama planinarenja, nije rezervirano za alpinizam. Nekim autorima, a i meni, čini se da je to stanje osobito važno u prirodnim sportovima zbog intenziteta takvog iskustva u kojemu imamo osjećaj da cijelim svojim bićem postajemo to iskustvo samo. Namjerno kažem biće jer flow negira razjedinjenost uma i tijela, briše dualizam na kakav smo naviknuti na Zapadu. Takvo iskustvo nas ‘navuče’ na prirodne sportove i postanemo doslovno ovisni o njihovu prakticiranju jer u njima na najdublji način doživimo intenzitet postojanja i neposrednost uključenosti u svijet oko nas ili bolje rečeno postajemo dio tog svijeta na neki način. Mislim da je to ono najprivlačnije u prirodnim sportovima pa tako i u planinarenju – tu nema falšanja, varanja i skrivanja. Tu nam ponekad minute određenog iskustva daju i obogate nas kao osobe, više nego godine provedene u raznoraznim oblicima ‘životarenja’, da se tako izrazim. Tu smo zaista živi u punini svog bića.”
Zašto je edukacija u planinarstvu toliko važna?
Igorova knjiga, kao i njegova uloga i djelovanje u planinarskog zajednici, veliki naglasak stavljaju na edukaciju novih, ali i postojećih generacija. No, zadnjih godina smo svjedoci kako sve više pojedinaca odlazi i boravi u planinama bez potrebnog osnovnog znanja, što zna biti opasno po život, ali isto tako sa sobom vuče ne pridržavanje pojedinih gore navedenih načela. Posljedica toga je negativan utjecaj na prirodu, ali i ljude koji nas okružuju.
Mišljenja je da je “preskakanje koraka jedna devijacija suvremene civilizacije i suvremenog čovjeka zapadnjačke provenijencije prije svega.”
“Držim da je planinarenje jedna od njih. Pritom, planinarenje je dodatno varljivo jer se čini, ili se barem u širem javnom diskursu kao takvo predstavlja, kao nešto dostupno svima. Naravno da je dostupno, na jednak način kao i teorijska matematika, aeronautika, opća lingvistika, nogomet i krojački zanat. Ali sve te aktivnosti potrebuju znanja, od onih formalnih, preko neformalnih pa do informalnih – učenja od okoline i zajednice, šegrtski, po obrascu, prema uzorima u praksi. Ljudi u planinarskoj zajednici često misle da je samo ovo posljednje važno. To je važno, ali je mali djelić, usudio bih se reći i najopasniji djelić. Naime, vi nikad ne znate od koga točno učite, koje su prakse vaše bliže okoline itd. Usporedit ću to s moralom i etikom. Moral učite od okoline i on može biti ovakav i onakav, ali teško da je univerzalan. Etika je pak refleksija o tom moralu, njegovo propitivanje, proširenje vidika i horizonata te traženje univerzalnih rješenja. Tako je i kod planinarenja: učiti od neposredne okoline dobro je i nužno, ali važno je imati i formalne oblike učenja i edukacije, upoznavati se sa svjetskim standardima sa svih strana kugle zemaljske, čitati, slušati ljude iz drugih planinarskih zajednica, raspravljati o zajedničkim temama…, da bismo onda eventualno uvidjeli te neke zajedničke univerzalne obrasce i karakteristike po kojima smo svi planinari. Svima stoga toplo preporučam edukaciju, edukaciju i edukaciju. Brojna su iskustva potvrdila ovo o čemu govorim. Najpredaniji ljudi najčešće su oni koji se educiraju i formalno i neformalno te još dodatno su uključeni u direktno prenošenje tog znanja na ostale članove zajednice, pri čemu upravo kroz tu interakciju usvoje neprocjenjiva dodatna iskustva.”
Reakcije planinarske i filozofske zajednice na knjigu “Filozofija i bioetika planinarenja”
Igor ističe kako su ga reakcije publike iz obje zajednice ugodno iznenadile. S jedne strane neki dijelovi za koje je mislio da će biti pitkiji, su se ipak pokazali prezahtjevnima, pogotovo u planinarskim krugovima. S druge pak strane, za neke dijelove koje je smatrao prejednostavnim pokazao se interes, prije svega od kolega u struci – da se razrade i da se napiše neka nova knjiga koja bi razradila pojedine segmente.
“U svakom slučaju lijepe su i vrlo ugodne reakcije koje su objavljivane kroz prikaze u različitim časopisima i glasilima kako kod nas tako i u inozemstvu (Slovenija, Srbija), a znaju mi se javiti često kako kolege u struci tako i planinari iz različitih planinarskih djelatnosti s čestitkama, pitanjima i određenim zanimanjem za temu. Posebno me veseli da se prikazi knjige objavljuju ravnomjerno u različitim medijima: od znanstvenih časopisa (Socijalna ekologija, Jahr – European Journal of Bioethics) do planinarskih časopisa (Planinski vestnik, Hrvatski planinar). Ono što mi se generalno čini jest da planinarski krugovi naprosto nisu naviknuti na ovu razinu studioznosti kad je riječ o planinarenju, a da su filozofski krugovi jako zainteresirani, ali nažalost nema još ljudi, barem kod nas, koji se bave ovakvim temama. Vjerujem da će knjiga, a s tom svrhom je i pisana, promijeniti situaciju u oba spomenuta kruga.”
Smatra da je knjiga uspješna ako dvije zaključne misli sa samog kraja, nakon njena čitanja, postanu potpuno jasne i široj publici uvjerljive.
“Prva se odnosi na dubinu, kompleksnost i vrijednost planinarenja kao aktivnosti, a čije promišljanje čini jednu zasebnu filozofiju planinarenja: ‘Filozofija planinarenja kao mogućnost filozofova promišljanja zapravo je, kako je shvaćam, filozofija koja brani i opravdava brojne postojeće vrijednosti za koje se i inače vrijedi boriti. No ona je i nešto više od toga, ona je pokazatelj da planinarstvo doista sadrži jednu posebnu dimenziju instancijacije svih tih vrijednosti te da se na posve osebujan način upravo u njemu mogu razviti mnoge od njih. Time je ujedno svaki planinar na sebe preuzeo obvezu promoviranja svih tih vrijednosti, dok se planinarstvo zaista dokazuje ne samo kao običan hobi ili začudna zanimacija skupine čudaka već kao ozbiljna životna filozofija koja u svakome od nas nastoji na što potpuniji način ostvariti ono najbolje za nas, za druge oko nas i prirodu kao cjelinu. Zaboraviti na bilo koji od dijelova toga neraskidivog međuodnosa znači ujedno prestati biti planinarom.’ Druga se pak odnosi na misao da svaka filozofija planinarenja zbog prirode materije kojom se bavi nužno prelazi u jednu aktivnu bioetiku planinarenja koja stvara zaokruženi i autentični suodnos čovjeka prema svemu živom i neživom što ga okružuje: ‘Sabiranjem svih spomenutih vrijednosti i karakteristika planinarenja u cjelinu i temeljitom filozofskom refleksijom o njima planinarenje se pokazuje kao specifična životna filozofija i kao bioetički svjetonazor koji ne samo da otkriva mogućnosti osobnog čovjekova razvoja već i mogućnosti harmoničnog i dobrog su odnosa čovjeka s drugima i cjelokupnim okolišom koji ga okružuje. Filozofija planinarenja na taj način prirodno postaje bioetikom planinarenja.’”
Nisam mogla, a da za kraj ne upitam Igora je li na koncu dobio odgovore na sva pitanja ili je dio njih ipak nakon svega ostao neodgovoren?
“Naravno da nisam – pa kakav bih to filozof bio, he, he… Šalu na stranu, mislim da sam ovom knjigom tek trasirao osnovni put za uopće uobličenje jedne koherentne filozofije i (posljedično) bioetike planinarenja te dao nacrt daljnjeg razvoja diskusije u svakom pojedinom segmentu ove bogate filozofske materije. Primjerice, baš sam razgovarajući s kolegama planinarima raspravljao kako bi svako poglavlje knjige moglo vrlo lako narasti u novim istraživanjima na razinu jedne nove knjige. Dakle, smatram kako su otvoreni putevi za pisanje novih studija u pravcima koje su odredila sama poglavlja: priroda planinarenja kao aktivnosti, planinarska terminologija, ontologija planinarenja (što planinarenje jest), epistemologija planinarenja (što možemo spoznati u i kroz planinarenje) te (bio)etika planinarenja. Nekako se nadam da ću započeti s posljednjom temom, odnosno razraditi upravo ovaj etički dio, jer je on možda najpotrebniji i najhitniji široj, a ne samo planinarskoj, zajednici”, za kraj poručuje Igor.
FOTO: Privatna arhiva
