Koliko god puta posjetio Velebit i pohodio jednu od njegovih mnogobrojnih staza, uvijek bude gušt. Velebit je predivan u bilo koje godišnje doba, uvijek će te iznenaditi svojim prizorima, prirodom, ali i onim osjećajem divljine. Velebit je nepredvidljiv, no upravo zbog toga je toliko moćan. Od Alana kreću brojne planinarske staze, a među ljepšima se ubraja kružna staza Kita-Zečjak.
Koliko je Velebit nepredvidljiv, bio je dokaz upravo ovaj naš izlet. Na Zečjaku sam u istom godišnjem dobu bila s planinarskim društvom, pogled je pucao na sve strane, dan je bio savršen za hodanje. Par godina nakon, posjetili smo Jablanac koji nam je bio idealna lokacija za istraživanje tog dijela Velebita koji je ovaj put odlučio dobro vrijeme čuvati za neke druge planinare.
Prvi dan smo odabrali kružnu stazu Alana-Kita-Zečjak na kojoj, zbog vremenskih prilika, ovaj put nismo uživali u pogledu. No, staza je predivna čak i bez toga. Srećom pa imam fotku s prvog izleta, koju ću kasnije staviti u tekst, čisto da dobiješ osjećaj što te na stazi čeka, ako ti se Velebit smiluje. Jer nikad ne znaš…
Alan i primorska stana Velebita
Kako piše u Planinarskom vodiču Alana Čaplara, krševita primorska strana Velebita jedna je od najimpresivnijih panoramskih slika koja se može vidjeti u našoj zemlji.
“Šira zona Alana je zapravo područje nekoliko prostranih travnatih udolina, padeža i dolaca iznad kojeg se dižu slikoviti vrhovi, pretežno orijentirani na primorsku stranu Velebita. Vidici koji se pružaju prema moru, s otocima Rabom i Pagom, među najdojmljivijim su velebitskim prizorima.”
Velebit: Opis kružne staze Alan-Kita-Zečjak
Polazna točka za ovaj izlet je planinarska kuća Alan. Automobil možeš parkirati prije planinarske kuće na širokom šljunčanom parkingu do kojeg smo došli s primorske strane. Cesta je možda uska, no u izvrsnom je stanju i ne predstavlja problem za osobne automobile. Svakako, ako planiraš ići na ovu stazu izvan “velebitske” sezone (kasno proljeće, ljeto i rana jesen), provjeri vremensku prognozu jer u slučaju snijega cesta zna biti zatvorena.
I dok je na moru dan bio savršen, bistar, bez vjetra i kiša, na Alanu nas je dočekala posve drugačija situacija zbog koje smo odmah vadili jakne iz ruksaka.
Inače, planinarska kuća Alan nalazi se na 1.340 metara nadmorske visine. U pitanju je drvena kuća u blizini Premužićeve staze te je česta polazna točka za brojne izlete, a u sezoni je potrebno ranije rezervirati noćenje zbog popularnosti. Imaj na umu da kuća nema sanitarije. Ljeti je kuća stalno otvorena, u ostalom dijelu godine po dogovoru. Ima 44 mjesta za noćenje.
Ovu stazu možeš proći u oba smjera, no mi smo se odlučili za smjer Kita-Zečjak, nadajući se da će se oblaci dići (kao što je bilo najavljeno) dok stignemo na Zečjak. No, na koncu kada smo prošli stazu, čini mi se da će ovaj naš smjer prikladniji.
Od planinarske kuće Alan pratimo cestu te uskoro stižemo do prijevoja Kosica gdje se nalazi spomenik. Tu je križanje staza. Mi svoj put nastavljamo lijevo, dok ćemo s desne strane izbiti pri povratku. Tu ujedno desno vodi Premužićeva staza prema Skorpovcu.
Pratimo makadamsku cestu Štirovača-Krasno, prolazimo pored uređenih pastirskih stanova, a s desne strane se otvara pogled na Mirovo. To je nekoć bilo ljetno planinsko naselje, no danas je još jedan velebitski travnjak s vidljivim ostacima suhozida i starih ljetnih stanova. U prošlosti je Mirovo bilo jedno od većih naselja na Velebitu, o čemu danas svjedoče brojni ostaci kamenih kuća, štala, suhozida i cisterni.
Prolazimo pored križanja staza. Lijevo put vodi ka Velikom Lubenovcu, Velikom Goliću i Velikom Kozjak, a mi svoj put nastavljamo ravno. Za par minuta stižemo do novog križanja. Lijevo ide uspon na Veliki Golić i Goljak, dok desno ide uspon na Kitu i put za Zečjak. Ulazimo u šumu i blago počinjemo ostvarivati uspon.
Kod travnog dijela na tlu se nalaze oznake za križanje prema Zečjaku i Kiti. Kako bi došao do Kite, moraš skrenuti s glavne staze, no za svega par minuta se nalaziš na vrhu. Nas Velebit ovaj put nije mazio, tako da je pogled izostao.
Vraćamo se na glavnu stazu i nastavljamo svoj put ka Zečjaku. Nastavljamo kroz zanimljivu velebitsku šumu, slijedi kratki uspon uz stijene. Slijedi kratki dio po krševitim stijenama gdje je potrebno malo opreza i na mahove pomoć ruke, no ništa teško ni zahtjevno.
Do Zečjaka slijedi strmiji uspon po travnatoj površini. Vrh se nalazi na 1.622 metara nadmorske visine te je uz Šatorinu najviši vrh na srednjem Velebitu. Vidici (u kojima mi ovaj put nismo uživali stoga ih trebaš zamisliti…) se šire na Jadransko more od Učke do Ravnih kotara kod Zadra, na vrhove sjevernog i srednjeg Velebita i daleko prema Lici.
Na vrhu se nismo dugo zadržali, lupili smo pečat te krenuli s ugodnim spuštanjem prema Premužićevoj stazi. Na dotičnom križanju nam se malo otvorio pogled. Ugledali smo UDS naljepnicu koju sam godinu prije zalijepila kada sam se otisnula na HIGHLANDER Velebit avanturu. Mojoj sreći nije bilo kraja…
Premužićevom stazom vraćamo se na gore navedeno križanje kod spomenika te za par minuta stižemo do svoje početne točke. Kako se planinarska kuća Alan trebala otvoriti za svega dva dana, mi smo produžili do auta. Inače, Alan je idealno mjesto za ručak nakon izleta.
Velebit nam je ovaj put pokazao svoju nepredvidljivu stranu i još jednom nas podsjetio kako planine nikad ne smijemo podcijeniti. No, unatoč lošijem vremenu i oblacima u kojima smo bili cijelo vrijeme, mistična strana Velebita je predivna.
Na ovoj stazi smo prošli 515 metara nadmorske visine i skoro 10 kilometara, a za izlet nam je bilo potrebno 4.15 h. Imaj na umu da zbog lošijeg vremena nismo radili pauze koje svakako uračunaj. Naime, ako te Velebit počasti s lijepim vremenom, ovo je staza za uživanje.
Korisne informacije za kružnu stazu Alan-Kita-Zečjak:
- Početak staze: planinarska kuća Alan
- Parking: pored prije planinarske kuće Alan
- Naplaćuje li se ulaz?: Ne
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga oko 9,9 km, a prođe se za okvirno četiri sata. Prolazi se 515 metara nadmorske visine. Cijelu rutu možeš pogledati ovdje.
- Za koga je prikladna staza: Staza je prikladna za planinare s prosječnom kondicijom. Nije tehnički zahtjevna, markacije su dobro vidljive.
- Postoji li mjesto za hranu i piće?: planinarska kuća Alan (otvorena je od kraja svibnja do kraja listopada stalno)
