Velebit je najveća hrvatska planina i jedno od najraznolikijih planinarskih područja kod nas. Od sjevera prema jugu prostire se u dužini od 145 kilometara i nudi bezbroj staza – od laganih šetnji do zahtjevnih uspona. Svaka dionica otkriva drukčiji krajolik: šume, livade, kamenite vrhove i vidike prema moru i otocima. Premužićeva staza, Sveto brdo ili Veliko rujno – u novoj planinarskoj priči vodim te na velebni Velebit na staze koje sam osobno prohodala.
Svaka staza me oduševila iz nekog posve drugačijeg razloga. Ono što im je zajedničko – na svakoj smo doživjeli Velebit onakav kakav jest – predivan i moćan, ali i nepredvidljiv i divlji. Sve preporuke su provjerene, s naglaskom na ono što te stvarno čeka na stazi – od težine i trajanja do pogleda koji se pamte.
Premužićeva staza
Pričati o Velebitu i stazama koje svaki planinar treba proći barem jednom (a često i više puta), a ne spomenuti Premužićevu, je posve pa nemoguće. Cijelu dionicu sam prohodala dva puta, a pojedine dionice i više od toga. I uvijek bi se Premužićevoj vraćala.
Premužićeva staza se ubraja u pravo remek-djelo graditeljstva, a proteže se vršnim dijelom sjevernog i srednjeg Velebita. S razlogom se kaže da svaki planinar njenu cijelu dionicu treba proći barem jednom, no vjeruj mi, poželjet ćeš joj se vratiti.
Moj savjet je svakako proći barem jednom cijelu dionicu jer ona prva i najpopularnija, od Zavižana do Alana, se u mnogočemu razlikuje od ostale dvije. I zapravo tek kada prođeš tih službenih 57 kilometara, koliko se navodi na brojnim izvorima da je duga, moći će pojmiti koliko je velik bio tadašnji pothvat njene gradnje i koliku ona ima neprocjenjivu važnost i dan danas.
Kružna staza Alan-Kita-Zečjak
Koliko god puta posjetio Velebit i pohodio jednu od njegovih mnogobrojnih staza, uvijek bude gušt. Velebit je predivan u bilo koje godišnje doba, uvijek će te iznenaditi svojim prizorima, prirodom, ali i onim osjećajem divljine. Velebit je nepredvidljiv, no upravo zbog toga je toliko moćan.
Od Alana kreću brojne planinarske staze, a među ljepšima se ubraja kružna staza Kita-Zečjak. Na ovoj stazi smo prošli 515 metara nadmorske visine i skoro 10 kilometara, a za izlet nam je bilo potrebno 4.15 h. Imaj na umu da zbog lošijeg vremena nismo radili pauze koje svakako uračunaj.
Uspon na Sveto brdo
Tko je imalo upoznat s hrvatskim planinama i vrhovima, zasigurno je čuo za vrh Sveto brdo na Velebitu koje se nalazi u sklopu Nacionalnog parka Paklenica. S ovog vrha se pruža nezaboravan pogled, a mnogi planinari smatraju da je Sveto brdo zasluženo dobilo titulu najljepšeg hrvatskog vrha. Sveto brdo je posljednji visoki vrh Velebita kojim završava njihov niz.
Nacionalni park Paklenica privlači uistinu raznolike posjetitelje, od turista koji će se tek prošetati do Manite peći i planinarskog doma Paklenica, preko penjača koji uživaju u brojnim penjačkim smjerovima do planinara koji posjećuju njegove poznate vrhove. Paklenica nudi za svakog po nešto.
Na južnom Velebitu, između priobalnog Starigrada i ličkog Metka, naša najpoznatija planina dostiže svoje najviše vrhove. Upravo ovaj vršni dio Velebita pruža prave alpske doživljaje, a pogledi na sve strane ostavljaju bez daha. Mi smo se za uspon na Sveto brdo odlučili za stazu iz Nacionalnog parka Paklenica.
Istraži Stap, Stapinu i Tatekovu kolibu
Možda se područje između Visočice i vrhova iznad Paklenice ne odlikuju svojim visokim vrhovima, no ovaj dio Južnog Velebita skriva druge atraktivne planinarske destinacije, a među najljepšim dijelovima ubraja se Kamena galerija, Stap i Stapina. Ovo je područje krškog terena na kojem se proteže niz od nekoliko prostranih duliba sa šumama prašumskog tipa te velika krška polja koja su sve do druge polovice 20. stoljeća služila za ljetnu ispašu stoke.
Na Stapu se nalazi i planinarsko sklonište Tatekova koliba koje se najčešće koristi kao ishodište za izlete u okolici, no računaj da do skloništa ne postoji prilazna cesta, tako da se ono koristi za noćenje, dok za početnu točku izleta planinari najčešće koriste Veliko Rujno (oko 4.30 sata) ili selo Ljubotić (oko 3 sata). Iznad Stapa pozornost privlači kamen Čučavac, a južno od Stapa ističe se kuk Stapina.
Osobno sam ovaj dio Velebita istražila u sklopu manifestacije Highlander Velebit u sklopu kojeg smo u pet dana prošli 100 km od Zavižana pa sve do Starigrada. Naša početna točka za prolazak Stapa je bio Panos gdje smo prenoćili u šatorima nakon uspona s Baških Oštarija. Naša relacija za četvrti dan Highlandera je bila Panos-Veliko Rujno. Ovo je ujedno i dio VPP-a, odnosno Velebitskog planinarskog puta.
Mali princ
Ako se nešto naziva Mali princ, što ti je prva asocijacija? Nešto bajkovito, lijepo, pomalo nestvarno, nešto što će ti se urezati u pamćenje, nešto što svakako želiš vidjeti i doživjeti? Ako si spreman za pravu bajku u prirodi, onda se trebaš zaputiti na Velebit i proći stazu Mali princ. Ne zovu je bez razloga jednom od najljepših i najbajkovitijih staza u Hrvatskoj.
“Tko bude kročio ovim putem neka nam javi je li počeo vjerovati u čuda kao što smo i mi koji i dalje otkrivamo uvijek iznova nešto do sada neviđeno”, napisao je Slavko Tomerlin, poznatiji među planinarima kao Tatek, u časopisu Hrvatski planinar 2003. povodom predstavljanja nove staze koju je uz pomoć svog prijatelja planinara Zdenka Morovića otkrio, markirao i osigurao za sve buduće generacije zaljubljenika Velebita.
Upravo to ćeš osjetiti kad kročiš na stazu Mali princ. Nakon samo par koraka posve je jasno zašto su ovu stazu Tatek i Zdenko nazvali Mali princ, jer svaki malo ispred tebe osvanu nova čuda koja je kreirala priroda, a često imaš osjećaj kao da si stupio u neki posve novi svijet, gdje doslovno možeš vjerovati u bajke.
Vrhovi Veliki Goljak i Golić
Nakon što prođeš one najpopularnije staze, čekaju te skriveni biseri koji su jednako predivni, a često upravo na tim “mirnim” stazama otkriješ onu pravu ljepotu ove planine. Područje oko planinarske kuće Alan smo tijekom godina dobro istražili stoga je bilo vrijeme za istražiti manje popularnu stazu na obližnje vrhove Veliki Golić i Goljak.
Ova kružna staza je odličan odabir ako želiš proći malo više kilometara te se želiš odmaknuti od gužve i poznatih i utabanih staza. Ona nije tehnički zahtjevna, u samo par navrata ima strmiji uspon, no većinom je ova staza pravi gušt koji ti omoguće upijanje velebitske ljepote. Većinski ide kroz šumu, što je izvrsno tijekom ljetnih mjeseci.
Koliko god puta se vratiš na Velebit, uvijek će te iznenaditi. Na jednoj stazi doživiš tišinu i spokoj šume, na drugoj kamenjar i pogled koji puca sve do mora, a na trećoj divljinu koja te podsjeti koliko je planina nepredvidljiva. Svaka od njih ostavi drukčiji trag, ali zajedničko im je jedno – potvrđuju da je Velebit planina u kojoj se krije beskonačno mnogo priča.
