HIGHLANDER je jedno uistinu posebno iskustvo. Na njegovim stazama ne samo da ćeš izaći iz svoje zone komfora i prijeći vlastite granice nego ćeš upoznati i brojne ljude s kojima ćeš stvoriti uspomene za cijeli život. Velebit je možda i najpopularnije regionalno izdanje, tamo gdje je sve počelo i, kako će mnogi HIGHLANDER-i reći, tamo gdje uvijek sve završava.
Prohodala sam dva petodnevna HIGHLANDER Velebit izdanja, dva posve različita izdanja. Godine 2024. zbog ekstremno loših vremenskih uvjeta bilo je najviše odustajanja, a nas je do kraja stiglo 50-ak. Godine 2026. održano je jubilarno 10. izdanje, a u povijesti HIGHLANDERA ujedno je zabilježen i najmanji broj odustajanja. Slobodno mogu reći da su oba HIGHLANDERA bila izazovna, svaki na posve drugačiji način. I oba bih ponovila!
Stoga, poučena iskustvom hodanja dva puta od Zavižana preko Baških Oštarija, Panosa i Velikog Rujna pa sve do Starigrada, u posve različitim vremenskim uvjetima, slobodno mogu reći da sam spremna na sve rujanske velebitske izazove.
Ako se premišljaš prijaviti se ili ne, nisi siguran u neke pojedinosti i pitaš se što te zapravo čeka na terenu, obavezno pročitaj ove savjete. Vjeruj mi, bit će ti itekako korisni!
Dobra priprema je obavezna!
Nemoj olako shvatiti ovu stavku. Što si bolje fizički i psihički pripremljen, to će ti biti lakše na velebitskim stazama. Pripreme uključuju redovito planinarenje, po mogućnosti na sličnom terenu, vježbe snage, ali i kondicije te prilagodbu na težinu ruksaka.
To znači prije HL-a odraditi pokoji izlet s ruksakom koji planiraš nositi i približno onom težinom koja će ti biti na leđima. Detaljan tekst o pripremama možeš pročitati ovdje.
Velebit je izazov, njegove staze nemoj podcijeniti
Nerijetko se dogodi da sudionici podcijene velebitske staze. To se redom događa zbog nepoznavanja terena. I dok neki HL-ovi imaju možda više uspona, Velebit je specifičan zbog svog surovog, grubog i kamenitog terena koji rijetko ostavlja prostora za neoprez. On je naporan jer moraš paziti na svaki korak.
Nikad, ali nikad nisam čula sudionika koji je komentirao da su velebitske staze lagane. Dapače, veliki broj sudionika bio je šokiran koliko je teren zahtjevan. Moja je preporuka odraditi pokoju klasičnu velebitsku stazu kako bi stekao dojam o kakvom je terenu riječ.
Petodnevni format proteže se od Zavižana preko Skorpovca, Baških Oštarija, Panosa i Velikog Rujna te Paklenice sve do Starigrada na obali. Prolazi se malo više od 100 kilometara i svladava oko 3.000 metara uspona. Uz dobar tempo, prosječno te dnevno čeka oko osam sati hodanja. Oni slabije kondicije i s manje iskustva često znaju hodati i do 12 sati dnevno. Stoga je dobra priprema ključna.
Možda se mnogima navedene brojke ne čine velike, no kada pričamo o Velebitu, važno je napomenuti da je njegov teren grub i nema milosti prema nijednom planinaru. Stoga se trebaš pripremiti za kamenje, kamenje i još više kamenja. Rijetke su dionice koje prolaze ravnim i ugodnim šumskim putevima.
Velebit je nepredvidljiv
Vrijeme na Velebitu zna se promijeniti u svega nekoliko minuta. Isto tako, u istom razdoblju mogu vladati posve različiti uvjeti, kao što pokazuje i moje iskustvo. Stoga u svoj ruksak spremi planinarsku opremu koja ti je potrebna za ljetne i jesenske, ali i hladnije dane i noći. Kabanica za tebe i zaštita od kiše za ruksak, kao i gamaše, obavezne su. Nipošto nemoj zaboraviti dobru vjetrovku, a svakako dobro dođe i zimska jakna jer noći znaju biti hladne. Pogotovo ćeš to osjetiti kada se nakon hodanja ohladiš.
Najvažnija stavka – briga o stopalima
Najvažnija stavka, odnosno najveća boljka višednevnog planinarenja, jesu stopala. Rijetki su planinari koji su na cilj stigli bez žuljeva. Mnogi su ostajali bez noktiju i imali, doslovno, otvorene rane. Kako to spriječiti? Dobrom pripremom i brigom.
Na HL se uputi u svojim najudobnijim i, naravno, najsigurnijim planinarskim tenisicama. Iz osobnog iskustva savjetujem da na dugometražne ture u normalnim uvjetima i na prosječnim nadmorskim visinama nosiš tenisice jer su nježnije prema stopalima i redom stvaraju manje žuljeva. Naravno, kako me ne bi krivo shvatio, ne govorim o visokogorskim ili zimskim izletima.
To trebaju biti planinarske tenisice u kojima si već prohodao duže kilometarske dionice kako bi znao kako se tvoje stopalo osjeća u njima.
Jako važna stavka je pravovremena pedikura. Da, možda na prvu zvuči smiješno, no vjeruj mi, jako je važna. Riješi se na vrijeme mrtve kože jer će se u protivnom oko nje stvoriti žuljevi i hodanje će biti bolno. Nemoj zaboraviti podrezati nokte – što kraće, to bolje. Dovoljan je i milimetar viška da se tijekom dugosatnog hodanja nokat ureže u susjedni prst i stvori muke.
Kvalitetne čarape od merino vune su neophodne. Pojedinci hodaju u čarapama s prstićima jer one smanjuju trenje. Osobno ih nisam isprobala pa ne mogu dati savjet o tome. Ja nosim tri para koja mijenjam, a kako je merino antibakterijski, brzo se suši i ne stvara neugodan miris, više od toga nije potrebno.
Svakako ponesi cijeli niz različitih flastera, što po veličini, što po tipu, od klasičnih preko silikonskih do trakica. Nikad ne znaš koji će ti tip na stazi zatrebati.
Na samoj stazi važno je voditi brigu o nekoliko stvari. Dobro je stopala namazati vazelinom ili nekom drugom kremom protiv trenja, posebno na mjestima gdje do njega najčešće dolazi. Na svakoj pauzi skidaj tenisice i čarape te, kako ja kažem, luftaj nogice. Ako je potrebno, zamijeni čarape, a druge objesi na ruksak kako bi se posušile. Ako u bilo kojem trenutku osjetiš bol, zatezanje ili trenje, odmah napravi pauzu. Nikad nemoj čekati da se žulj razvije. Uvijek je bolje preventivno zalijepiti flaster, pa makar se žulj na tom mjestu nikad ne stvorio.
U kampu je prva stvar koju trebaš napraviti (naravno, nakon što skineš ruksak s leđa :)) skinuti tenisice i čarape te obuti lagane šlape. U kampu nikad nemoj hodati u tenisicama u kojima si bio na stazi. Stopala trebaju odmor.
Moj mali trik za kraj. Svaku večer prije spavanja u šatoru umasiram gavez u stopala. Također ga umasiram i u listove. Jer noge su to zaslužile!
Bolje je krenuti ranije nego kasnije
Često se dogodi da sudionici, promatrajući kilometražu koja ih čeka, a koja im se ne čini pretjerano zahtjevnom, iz kampa krenu prekasno. Dan se oduži te u sljedeći kamp stižu tek kada je već pao mrak. Uvijek je bolje krenuti što ranije te se odmarati u kampu nego premoren postavljati šator uz naglavnu lampu.
Stoga, ako nisi siguran u svoju kondiciju, što ranije to bolje. Mi smo u dobroj kondiciji te smo bili dobro pripremljeni. Većinom smo (izuzev drugog dana tijekom kojeg možeš duže spavati) iz kampa kretali između 7 i 7.30 sati te bismo, uz sve uračunate pauze, u kamp prosječno stigli oko 17 sati, manje-više, ovisno o danu. To ti daje dovoljno vremena da u miru postaviš šator, dođeš k sebi, skuhaš večeru, odmoriš se i podružiš. Ako nisi siguran u svoju kondiciju, svakako kreni na stazu prije sedam ujutro.
Pripazi na količinu vode
Ako te na HL Velebitu dočeka lijepo i ljetno vrijeme, važna stavka je voda. Iz našeg iskustva, u ruksaku nosi minimalno tri i pol litre, a ako inače piješ puno, ispod četiri litre nemoj kretati na stazu. Postoje izvori vode na Velebitu, no u njih se nikad ne možeš stopostotno uzdati. Također, vodu obavezno pročisti prije konzumacije. Stoga, ako primijetiš da ti voda nestaje, a ispred sebe imaš još kilometara, mudro je štedjeti.
Kada su izvori vode u pitanju, prvi dan na dionici prema Skorpovcu postoji izvor, no iz mog iskustva svaki je put bio presušio. Prvi dan ujedno je i najduži, a drugih izvora vode putem nema. Treći dan vodu možeš natočiti kod planinarskog skloništa Šugarska duliba, četvrti kod Tatekove kolibe (premda je voda ove godine bila mutna) i netom prije Velikog Rujna, no taj bunar koji se nalazi s lijeve strane staze nije siguran za piće zbog velikog broja stoke. Možeš ga iskoristiti kako bi se polio, smočio buff ili oprao majicu. Peti dan vodu možeš nadopuniti kod planinarskog doma Paklenica te prilikom spuštanja kroz kanjon.
Moj savjet kada su voda i vrućina u pitanju: svakako iskoristi priliku i ohladi glavu, vrat i ruke, a ako možeš, osvježi i ostatak tijela. Ako imaš praznu bocu natoči hladnu vodu kojom se možeš polijevati putem. Mi smo to radili na Velikom Rujnu i u Paklenici.
Dobro biraj poziciju šatora
Ako je najavljeno potencijalno nevrijeme ili kiša, dobro razmisli gdje ćeš postaviti šator. Uvijek je dobro birati blagu kosinu kako bi voda mogla otjecati, a ne se skupljati ispod šatora. Izbjegavaj udubine i rupe. Ovo posebno vrijedi za livadu kod Baških Oštarija gdje je 2025. godine velika količina kiše poplavila kamp, zbog čega je veliki broj sudionika morao odustati.
Manje je više
Pripazi na težinu ruksaka jer je on jedan od glavnih izazova na stazi. Upravo zbog njega HIGHLANDER postaje toliko zahtjevan. Sve što misliš da je luksuz i da će ti možda trebati ostavi doma. U ruksak ide neophodna planinarska oprema, jedan set rezervne odjeće, šlape i odjeća za spavanje. Ja nosim set dugih merino rukava koji mi je ujedno zamjenska opcija ili prvi sloj ako se vrijeme pokvari. Osobno sam nosila tri para merino čarapa i jedan par merino gaćica. Odjeću putem možeš i oprati.
Koliko god ti se možda ne činilo važnim, doslovno svaki gram igra ulogu. Gdje god možeš, smanji težinu.
Korisni savjeti po danima
Svaki dan je specifičan, stoga je dobro znati što te čeka. Donosim nekoliko korisnih savjeta iz prve ruke.
Zavižan – Skorpovac
Prvi dan kilometarski je najduži i čeka te grub teren koji se pretežito sastoji od kamenja. Moj sat je na kraju pokazao skoro 36 kilometara i više od 600 metara uspona, a uz sve uračunate pauze nama je trebalo 11 sati i 30 minuta.
Koliko god je Premužićeva staza lagana, kada dvije njezine dionice odradiš u jednom danu, preklinješ svaki kamen na njoj. Kreni što ranije, odnosno prilikom registracije biraj raniju grupu. Pauze svedi na minimum. Moj je prijedlog kratku pauzu za brzinsku kavu napraviti na Rossijevoj kolibi, jednu za ručak u šumi nakon Alana i eventualno još jednu pred završnih deset kilometara.
Nemoj stajati kod planinarske kuće Alan jer ćeš zaboraviti na vrijeme, a na njega obavezno moraš misliti. Nemoj ni skretati prema Alanu jer je to spuštanje sve samo ne nježno prema koljenima. Oko pola sata prije Alana nalazi se skretanje, a ti nastavi ravno prema Ograđenici.
Skorpovac – Baške Oštarije
Drugi dan je najlakši. Stoga, ako možeš, spavaj što duže kako bi ti se tijelo odmorilo. Ovdje stvarno nema razloga za rano buđenje. Imaš dvije opcije na raspolaganju, onu preko Premužićeve staze ili onu preko Budakova brda (službeni HL trag). Ako se želiš odmoriti, što svakako savjetujem, do Baških Oštarija uputi se Premužićevom stazom. Moj sat je pokazao 14,3 kilometra i 180 metara uspona te nam je uz sve pauze trebalo 3 sata i 50 minuta. Kod pogleda na Dabarske kukove nalazi se natkrivena klupica sa stolom, idealno mjesto za malo dužu pauzu.
Ovaj dan iskoristi za reset. Obavezno otiđi na masažu, dobro se najedi jer u hostelu možeš naručiti dodatnu hranu. Ovdje možeš napuniti sve baterije i mobitele. Ja sam osobno nosila i prijenosne baterije i punjač kako bih napunila sve za naredne dane. Ovo je jedino mjesto gdje to možeš učiniti. Ovdje te također čeka WC, a uz kamp je postavljena i pipa gdje se možeš malo oprati.
Postoji jedan problem kod ovog dana. Tu te čeka restoran, a to znači i izvor alkohola. Ovdje je ujedno i nastup benda La Papa. Mnoge ova večer ponese te se ne stignu odmoriti za idući dan koji je kondicijski najteži. Stoga se na vrijeme povuci u svoj šator.
Baške Oštarije – Panos
Ovo je kondicijski najteži dan. Moj sat je zabilježio 20 kilometara i 1.300 metara uspona, za što je nama trebalo 9 sati i 30 minuta uz uračunate pauze. Stoga, ako nisi u dobroj kondiciji, treći dan kreni oko šest, odnosno što ranije to bolje. Odmah te čeka uspon te, nakon kratke dionice livadama, slijedi šuma s ne tako jednostavnim terenom. Spuštanje i prolazak Raminim koritom dugo traju. Savjetujem da negdje pred kraj Raminog korita napraviš pauzu jer je to zaklonjen dio. Slijedi strm i otvoren uspon te nešto nježniji teren do planinarskog skloništa Šugarska duliba.
Ako imaš dovoljno vode, kod planinarskog skloništa napravi pauzu. Ako nemaš, samo nastavi ravno jer te put vodi do izvora vode koji se nalazi u šumi i tu također možeš napraviti pauzu.
Na ostatku dionice budi oprezan jer se već nakupio umor, a teren je klasično velebitski grub. Na Panos je dobro doći što ranije jer je broj dobrih mjesta za kampiranje ograničen. Što dođeš kasnije, to te čeka lošije mjesto, a to ujedno znači i lošija noć. Dobro je doći i prije zalaska sunca jer je Panos poznat po jednom od najljepših zalazaka.
Panos – Veliko Rujno
Ispred nas je još jedan izazovan dan, posebice ako je vrijeme toplo. Moj sat je pokazao 18,5 kilometara i 830 metara uspona, za što nam je uz sve pauze trebalo skoro devet sati.
Na ovoj dionici ima podosta izloženih dijelova. Čuvaj vodu jer veliki broj sudionika ostaje bez nje. Odmah slijedi teže spuštanje u šumu, stoga idi sigurno i polagano. Nakon prvog jačeg uspona izbijamo iznad Stapa i Tatekove kolibe, meni jednog od najljepših pogleda na Velebitu.
Pauzu napravi kod Tatekove kolibe. Obavezno skini sve što se treba posušiti, a izvor vode nalazi se nedaleko od skloništa. Inače je voda pitka, no kada smo mi bili, bila je poprilično mutna, stoga ju je za svaki slučaj dobro pročistiti.
Slijedi strm uspon prema Stapini. Nakon njega ubrzaj tempo kroz ugodnu i lijepu šumu. Kada iz nje izađemo, pretežito ćemo biti izloženi suncu. Slijedi strm uspon, prolazimo pored nekadašnjih pastirskih stanova i u daljini vidimo svoj cilj – Veliko Rujno.
Na ovoj dionici pripazi na vodu jer je skoro svatko ostao bez nje. Netom prije izlaska na Veliko Rujno proći ćeš pored bunara i ostataka pastirskog stana. Ovdje se odmori, osvježi hladnom vodom (nipošto je nemoj piti jer je okolo stoka na ispaši) te se psihički pripremi za završne kilometre. Mi smo ovdje umočili buffove, kape i majice te u jednu praznu bocu natočili vode kako bismo se putem mogli polijevati.
Na Velikom Rujnu također te čeka topli obrok, stoga ne moraš kuhati. Imaš i masažu na raspolaganju. A odmah kod kuće za registraciju bakica prodaje hladna alkoholna i bezalkoholna pića. Nemoj zaboraviti na gotovinu. Ovaj dan slobodno možeš ostati duže budan, podružiti se s kolegama i opustiti.
Kod crkve se nalazi i bunar gdje se možeš oprati. Moj je savjet da šator ne stavljaš kod crkve jer tu ekipa zna ostati na druženju, stoga neće biti mira. Kod postavljanja šatora pripazi i na „nagazne mirisne mine“ stoke. Teško ćeš naći mjesto bez govanaca, stoga biraj ono gdje su već posušena. Nemoj ih slučajno micati jer će krenuti mirisi i muhe. Također pripazi na mrave.
Veliko Rujno – Starigrad
Kada si stigao do posljednjeg dana, slobodno možemo reći da si skoro pa gotov. Za ovaj dan ti ne treba pretjerano puno hrane jer kod planinarskog doma Paklenica možeš jesti. Sat je pokazao skoro 18 kilometara, svega 300 metara uspona, no zato te čeka više od 1.000 metara spuštanja. Ako imaš problema s koljenima, samo oprezno i polagano. Nama je uz sve pauze trebalo malo više od šest sati.
Čim kreneš, slijedi strm uspon, no dobra je vijest da je to posljednji nakon kojeg slijedi spuštanje u kanjon Paklenice. Pauza kod doma je obavezna, a tu imaš i bazenčić gdje možeš odmoriti i osvježiti stopala. Neki su se znali i okupati. Od doma te čeka oko dva i pol sata do cilja. Nažalost, teren je i ovdje kamenit, a sunce i sve više temperature ne pomažu.
Kada se spustiš do dijela kanjona gdje su penjački smjerovi, nalazi se HGSS muzej u kojem možeš otići na WC, nadopuniti vodu i malo se osvježiti. Vjeruj mi, dobro će ti doći ako hodaš na visokim temperaturama. U kanjonu te čeka i izvor pitke vode.
Slijedi onaj najgori dio jer znaš da si blizu, no kilometri sporo prolaze, a temperature su sve više. Ali čeka te najbolja nagrada na cilju – pljesak tvojih kolega, hladno osvježavajuće piće, klopa i more. Mi smo se odmah okupali i otuširali.
I za kraj – ne zaboravi uživati
Možeš se pripremati mjesecima, vagati svaki gram ruksaka, proučiti svaki kilometar trase i isplanirati svaki dan, ali HIGHLANDER Velebit će te gotovo sigurno u nekom trenutku iznenaditi. Možda vremenom, možda terenom, možda umorom, a možda vlastitom reakcijom kada pomisliš da više ne možeš napraviti ni korak.
Ali upravo je u tome njegova čar.
Nemoj toliko gledati na kilometre i cilj da zaboraviš pogledati oko sebe. Stani, upij Velebit, podruži se s ljudima koje susrećeš i uživaj u svim onim malim trenucima koji se događaju između starta i cilja. Jer kada nakon pet dana konačno skineš ruksak s leđa, nećeš se sjećati samo kamenja, žuljeva i umornih nogu.
Sjećat ćeš se ljudi, pogleda, zalazaka sunca, smijeha u kampu i onog osjećaja da si pet dana živio potpuno drugačijim životom.
I vrlo vjerojatno ćeš, dok još govoriš da ti je svega dosta, već razmišljati o tome kada ćeš se vratiti.
