Prilikom planiranja našeg road tripa kroz Bosnu i Hercegovinu, na prvom mjestu obaveznih izleta našao se onaj planinarski do zabačenog sela Lukomir. Prije nego sam krenula dublje istraživati znamenitosti koje se nalaze na našoj odabranoj ruti, iskreno za selo Lukomir nikad prije nisam čula. 

O njemu sam po prvi put pročitala u vodiču “Planine Bosne i Hercegovine” autora Zehrudina Isakovića gdje je upravo opisana kružna staza iz Umoljana do Lukomira. Krenula sam dodatno istraživati i zaljubila se. A onda sam i prohodala cijelu stazu, uživala u nevjerojatno lijepoj prirodi, upoznala mještane tog najzabačenijeg sela u BiH i negdje putem ostavila dio svog planinarskog srca da uživa u svoj ljepoti kojoj smo svjedočili tijekom ovog nezaboravnog izleta. Ovo je izlet kojeg svima prepričavam. Onaj kojeg nikad neću zaboraviti. A evo i zašto…

Zbog čega je Lukomir toliko posebno mjesto?

Lukomir je poznat po tome što je najzabačenije selo u Bosni i Hercegovini te do njega možeš doći off road vozilom ili hodanjem. Pa čak i ako imaš pogon na sva četiri kotača ili vjeruješ svom limenom ljubimcu, najbolje ćeš se diviti ovom kraju i upoznati se s njegovim mještanima ako pred njihov prag dođeš u gojzericama. 

obalj_lukomir

Mnogi nazivaju Lukomir posljednjim pravim bosanskim selom. Ono se nalazi na čak 1.460 metara nadmorske visine na planini Bjelašnica. Zbog svoje tradicionalne arhitekture, bogate povijesti i duge kontinuirane naseljenosti, Lukomir je proglašen od strane The Historical Architecture Society Velike Britanije jednim od najdugoročnije naseljenih sela u cijeloj Europi. 

Ulazak u selo Lukomir je poput putovanja u prošlost. No, ono nije samo to. Trenutak kada s vrha Obalj ugledaš krovove Lukomira koji su smješteni iznad 800 metara dubokog kanjona rijeke Rakitnice, okruženi zelenim livadama i obrisima Bjelašnice, čini ti se kao da si glavni lik u fantasy filmu. Skoro pa možeš čuti topot rohanske konjice…

lukomir_bih1

Pojedine kuće u selu Lukomir su stare i preko 200 godina. Tradicionalno su napravljene od kamena, a krovovi su bili rađeni od šindre trešnjinog drveta. I dan danas možeš vidjeti te kamene kuće, a čak i one koje su obnovljene zadržale su duh prošlog vremena. 

Selo se sastoji od 50-ak kuća, od kojih je naseljeno oko 20-ak. Selo ima  džamiju koju su mještani izgradili 1969., a koja je obnovljena 2014. i groblje. Danas Lukomir živi pretežito od turizma stoga u selu možeš i prespavati, a mnogobrojni ugostiteljski objekti pružaju okrepu znatiželjnim gostima. 

lukomir

Stećci koji se mogu vidjeti u selu dokaz su da je Lukomir bio naseljen i tijekom 14. i 15. stoljeća. Oduvijek je bio povezan s (polu)nomadskim i tradicionalnim načinom života Dinarskih gorštaka. Seljani su zbog nedostatka vode ljeti sa svojom stokom dolazili na područje Lukomira koji obiluje zelenim i bogatim pašnjacima te je s vremenom tu nastalo selo. 

I danas mještani Lukomira žive polunomadskim životom. Bave se poljoprivredom i uzgojem ovaca, a svakako je novost i turizam. Ovdje se živi od proljeća pa do kraja jeseni ili kako bi seljani rekli “od prvog do zadnjeg snijega”. 

umoljani_bih

Naime, zbog velikog nanosa snijega pristup selu je tijekom zime skoro pa nemoguć, stoga se mještani spuštaju u niža naselja, a Lukomiru se vraćaju čim to vrijeme dopusti. Upravo je to i vrijeme kada možeš posjetiti ovo živo etno selo. 

Kružna staza Umoljani – Obalj – Lukomir – Studeni potok – Umoljani

Ako želiš planinariti do Lukomira, na raspolaganju su dvije staze i obje kreću iz sela Umoljani. Mi smo odlučili kombinirati staze tako da smo do Lukomira došli onom preko vrha Obalj, što je teža i manje popularna staza, i vratili se uz kanjon Rakitnice, odnosno preko Studenog potoka, što je znatno lakši i stoga popularniji put. Koju opciju ćeš odabrati ovisi o tvojoj fizičkoj spremnosti i kondiciji, no svakako ako si u mogućnosti odradi ovu kružnu stazu jer ćeš tako imati potpuni doživljaj prirode i steći  dojam koliko je nekadašnji život mještana bio težak. 

Umoljani – malo selo bogate povijesti i brojnih legendi

I selo Umoljani je atrakcija sama po sebi i danas postoje i tu smještajni i ugostiteljski kapaciteti. Za razliku od Lukomira, pristup automobilom je puno lakši do Umoljana zbog čega planinarski izleti startaju upravo tu. 

umoljani_lukomir1

Oko ovog sela postoje i dvije zanimljive legende. Jedna govori kako je selo za vrijeme Otomanskog carstva patilo od napada zmajolikog stvorenja koje je obitavalo na vrhu Obalj. Neki pastiri su govorili kako im je čudovište pojelo ovce, dok su drugi tvrdili da su ga vidjeli vlastitim očima. Panika je zavladala selom. Lokalni hodža je odlučio otisnuti se u planinu i pronaći zmaja. Očekivao je da neće pronaći ništa, no ipak je zamolio seljane da se za mole za njega. Danima ga nije bilo, no seljani su poslušali i nastavili su se moliti. 

Legenda govori kako je hodža na koncu pronašao zvijer točno iznad ljetnih pastirskih stanova. Uz pomoć molitve pretvorio je stvorenje u kamen na vrhu planine. 

Hodža se vratio u selo i obznanio da je pobijedio zmaja te je zahvalio i mještanima što su mu svojom molitvom pomogli u tom pothvatu. Njima u čast selo je nazvao “Umoljani”. Danas, ako dobro gledaš, iznad sela je stijena koja nalikuje zmaju…

Druga priča je novija, a potječe iz vremena zadnjeg rata koji je harao na našim prostorima. Navodno je sin jednog srpskog zapovjednika obolio prije rata i nitko od liječnika mu nije mogao dati dijagnozu niti ga izliječiti. On je čuo za moćnog hodžu iz sela Umoljani koji ima iscjeliteljske moći. Zapovjednik je doveo svog sina, a hodža ga je izliječio. 

umoljani_lukomir

Kada je nastupio rat upravo taj zapovjednik je vodio napad na selo. Navodno je izdao naredbu da se selo spali, ali da se ne takne džamija. Bila priča istinita ili ne, činjenica jest da vojska nije srušila džamiju koja i danas stoji na ulazu u selo. Selo je cijelo spaljeno, no danas je srećom obnovljeno.

Kada uđeš u selo, nastaviti se voziti do svojevrsnog “trga” gdje ćeš skrenuti lijevo. Mi smo upravo tu sreli dvije bakice koje su u rano jutro nosile kanistre. Zaustavili smo ih da ih pitamo za početak staze. 

“Deder, izađi iz auta da ti nana pokaže!”, rekla nam je širokog osmijeha jedna baka. 

Iskočila sam iz auta i otišla s njom do točke gdje smo mogli vidjeti Gradinu gdje službeno počinju staze. 

“Auto djeco možete ostaviti tu kolko god ‘oćete, nitko vam ovdje neće ništa!”, mahnula je prilikom našeg odlaska i nastavila svoj put. 

umoljani_lukomir-

Poslušali smo nanu te smo autom krenuli u pokazanom smjeru. Uskoro pored groblja stižemo do mjesta gdje se može parkirati auto. Tu smo ujedno i ugledali prvu markaciju. 

Slijedi uspon do Gradine, ljetnog naselja pastira gdje smo odmah ugledali prve nezaboravne prizore – prostrane livade na kojima smireno pasu ovce. Tu se nalaze natpisi koji ukazuju na staze. Lijevo ide staza do Lukomira preko Studenog potoka, odnosno kanjona Rakitnice, a desno ona preko vrha Obalj. 

Lijeva staza je popularnija iz jednostavnog razloga – ona je kondicijski lakša jer nema puno uspona. Ta staza je također bolje markirana. 

Mi svoj put nastavljamo ravno, odnosno desno, ostavljamo Gradinu iza sebe i polagano krećemo s usponom. Priroda je jednom riječju posve nerealna, toliko lijepa da se prizori čine nestvarni. 

Imaj na umu da je ova staza lošije markirana, a mi smo se često oslanjali na trag kojeg smo imali na pametnom satu jer oznake nismo mogli nigdje vidjeti. Stoga budi na oprezu. 

bosna_i_hercegovina

Isprva put ide ravno, ostavljamo Umoljane i Gradinu iza sebe, no uskoro put skreće i penje se lijevo da bi na koncu izbio iznad samog sela. Pogled je nezaboravan! Ali baš nezaboravan…

Nastavljamo svoj put hrbatom hodajući po najmekšoj travi koja je krajem rujna prostrla svoj crveni tepih. I onda sam u jednom trenutku uzviknula “Bosanska Seceda!”. I da, u jednom trenutku prizor izgleda poput poznate talijanske planine u Dolomitima

obalj_lukomir

Ostavljamo pogled na Umoljane iza sebe te počinjemo uspon do vrha Obalj koji se nalazi na 1.896 metara nadmorske visine s kojeg se pruža fantastičan pogled na planinu Visočicu i kanjon Rakitnice koji se ubraja među najmanje istražene kanjone u ovom dijelu Europe. 

Nakon što sam upila pogled, napokon sam pogledala desno i u daljini ugledala Lukomir. Pomislila sam: Može li ljepše?

lukomir_

Slijedi strmo spuštanje do samog sela. Isprva ide preko travnate površine, nakon koje smo netom pred selom izgubili stazu. Najgori dio izleta su za mene bile dotične minute gdje smo se strmo spuštali pokušavajući izbjeći kamenje s pogledom na Lukomir koji je tu, a ipak nije. 

Ulazimo sretni i zadovoljni u selo sa strane groblja. Kako je bio već kraj rujna, stazom nismo nigdje nikoga sreli, stoga nismo bili sigurni možemo li uopće negdje jesti i popiti piće. 

lukomir_

Opčinjeni, kao da smo ušli u neki posve drugi svijet, hodamo selom i ugledamo ženu s maramom kako sjedi na terasni kuće i prede vunu. Prizor kao iz bajke. 

Pozdravlja nas širokog osmijeha, pozdravljamo i mi nju te odmah pitamo je li se negdje u selu može nešto pojesti. U tom trenutku ostavlja vunu sa strane, okreće se cijelim tijelom prema nama i samo izgovara: 

lukomir

“Mogu vam ja nešto napraviti? Šta biste jeli? Imam domaćeg kruha, jaja i kajmaka. Mogu vam i pitu napraviti.”

Dečko i ja se gledamo. Znam da bi on htio pojesti pravu domaću pitu, a nakon tri sata hodanja tako bi dobro sjela. Žena kao da čita misli.

“Hoćete pitu? S domaćim sirom? Ja to u čas posla napravim, nije to meni ništa. I kaficu poslije isto?”

Mi samo kimamo glavom. Osjećamo se kao u jednom od mnogobrojnih putopisnih dokumentaraca koje smo gledali iz udobnosti svog kauča. Znaš one gdje istražuješ neka zabačena mjesta, nisi siguran što te tamo točno čeka, a onda upoznaš domaćine i poželiš tu ostati. 

lukomir_bih

“Eto, dogovorili smo se. Meni treba 45 minuta, a vi lijepo istražite selo. Ja ću vas zvati kada pita bude gotova”, nije ni izgovorila riječi do kraja, a već ulazi u kuhinju i prima se posla. 

I u tom trenutku je ispred nas oživjelo cijelo selo. Primjećujemo muškarca koji obrađuje neke daske u dvorištu kuće. Pozdravlja nas širokog osmijeha, a velike bore mu se stvaraju oko očiju. Od fizičkog rada na otvorenom. Ali i zbog mnogo smijanja. 

lukomir_bih

Glavnom cestom ulazimo dublje u selo. Jedna obitelj žurno radi oko renovacije svoje kuće, a u središtu sela sjedi bakica koja plete čarape i rukavice. Uz ogradu male kuće izložene su njene rukotvorine koje prodaje turistima. I sama ih nosi, kaže da joj ništa ne grije noge kao njena vuna. 

“A, uf, šta zna biti hladno ovdje u Lukomiru!”

Dok kupujem dva para čarapa za svoje vječno smrznute noge, ona priča kako zadnjih godina cijeli svijet dolazi u Lukomir. Svi se žele slikati s njom, pa ju objavljuju po tim “Fejsbucima”. Ali sretna je, neka ljudi hodaju i borave na svježem zraku. 

“Omladina, neka omladine, lijepo je vidjeti”, dere se sitna i pogrbljena bakica dok prolazi pored nas noseći neke teške stvari na leđima.

lukomir_bih

Nastavljamo svoj put sve do službenog ulaska u selo, tamo gdje završava vijugavi makadam koji spaja Lukomir s “civilizacijom”. Muškarci sijeku drva, mašu i pozdravljaju. Mašemo i mi. 

Stižemo do restorana koji se nalazi na početku sela. Široki osmijeh se razvlači kada ugledamo rashlađene pive u hladnjaku. Sjedamo, poslužuje nas starija gospođa koja uskoro otkriva kako su ona dva muškarca njen muž i sin. Svi se znaju u selu, nema ih puno. Nekoć je selo bilo živo, 40 obitelji je bilo. Danas je ostalo 20-ak mještana koji se bave poljoprivredom i stokom, ali sve više se okreću turizmu. 

lukomir_bih1

“Tu smo do prvog snijega, onda svi odlazimo, svatko svojim drugim kućama. Povremeno dođemo provjeriti je li sve na svom mjestu. Vraćamo se tek na proljeće kada snijeg ode. Turista ima mnogo, evo, imamo čak sedam restorana, možeš i spavati, svega ima. Prošli tjedan su došli Slovenci, njih 20 na onim quadovima. Napili se kod mene, ali baš pristojni bili. Dolaze nam ljudi stvarno od svuda”, priča nam dok ispuhuje dim cigarete i srče jaku i mirisnu tursku kavu.

Vrijeme je da se polagano vratimo, pita bi mogla biti gotova. Vraćamo se istim putem i ponovno zastajemo kod bakice koja plete “pape”. S njom sjedi susjeda. Prilazi i njen muž. 

“Rijeka, divna Rijeka, ja sam vojsku služio u Puli”, širokog osmijeha priča muškarac. 

“Krenuo turizam i kod nas, ali ova korona. Malo je lošija ova godina. Ali nema korone kod nas, neće ona pješke do Lukomira”, šali se žena. 

“Hoćete spavati kod nas? Pa de ostanite prespavati pa ćemo svi lijepo kod nas na terasi imati večeru, podružiti se…”

lukomir_bih

Moramo odbiti poziv mada bi u tom trenutku rado skinuli svoje teške ruksake i ostali prenoćiti. 

“Jeste šta jeli?”, pitaju nas dok teškog srca odbijamo poziv. 

Objašnjavamo da nam je jedna žena obećala napraviti pitu, pokazujemo u smjeru kuće, a oni se srdačno nasmiju i komentiraju kako ona razvlači baš dobre pite. I u tom trenutku, noseći i dalje pregaču, žena maše s praga svoje kuće i viče kako je pita gotova. Osjećamo se poput djece na školskim praznicima koji slobodne dane provode kod bake na selu. Vrijeme je za zasluženi ručak. 

‘Oćete u kuću da se ugrijete malo? ‘Oćete da tamo jedemo?”, pita nas dok ulazimo u dvorište kuće. 

Nekako smo je uspjeli nagovoriti da jedemo u vrtu, a ona u rukama nosi i jastuke kako bi nam sjedenje na drvenim klupicama bilo ugodnije. I onda stiže pita i domaći jogurt. Stiže ogroman protvan tople pite koji bi bio dovoljan i za četiri osobe. 

lukomir_pita

Nakon što smo pojeli jednu od najboljih pita u svom životu, žena donosi tursku kavu posluženu na pravi bosanski način te napokon sjeda s nama. Pali cigaretu i sretna odgovara na naša mnogobrojna pitanja. 

Evo, vi ste danas jedini gosti, ali inače svaki dan netko svrati, jede, spava. Uvijek imam nešto spremno za jesti. Može se kod mene i spavati, imati dvije sobe. I na Bookingu smo, to moja kćer vodi. Baš mi je drago da ste iz Rijeke, sada mogu reći da sam ugostila i nekoga iz Rijeke. To se još nije dogodilo. A turisti, od svuda dolaze. Ja isto pletem vunene stvari, sve sam prodala ovog ljeta. Ljeti trebate doći, tada je najljepše kod nas. I prespavati.

Ponosno pokazuje Instagram profil svojih rukotvorina. Ima i onaj za smještaj. Voli se slikati sa svojim gostima, lijepo je vidjeti da su ljudi diljem svijeta čuli za njihovo malo selo Lukomir. 

lukomir_kava

Odlazi u kuću i poklanja nam svježi domaći kruh. Želi nam dati i svog kajmaka, no moramo, nažalost, odbiti jer ga nemamo gdje držati na hladnom. Želi ubrati i buket cvijeća, da isto ponesemo sa sobom. Teška srca moram odbiti jer bi cvijeće putem uvenulo. Jesmo li sigurno da ćemo samo kruh ponijeti? 

U priči vrijeme brzo prolazi, a sat nam govori da bismo trebali ponovno na leđa staviti svoje ruksake i uputiti se do Umoljana ako ne želimo da nas na nepoznatom terenu uhvati mrak. 

lukomir_pita-

Žena nam uz kruh sprema i pitu koju nismo uspjeli cijelu pojesti. Siti i sretni teška srca napuštamo selo. Dok bacamo zadnji pogled na Lukomir, vidimo kako nam svi mještani mašu i pozivaju da ih opet posjetimo. 

Hodajući iznad kanjona Rakitnice i dalje smo u čaroliji zvanoj Lukomir. Osjećamo se poput hobita koji su na svojoj avanturi susreli drage ljude koji im pomažu da ostvare svoj zadatak. Netko pričom, netko pivom, netko toplim čarapama, a netko domaćom pitom i kruhom. I svi osmijehom…

Popularnija staza preko kanjona, poznatija i kao preko Studenog potoka (koji je za vrijeme našeg posjeta bio posve presušen) znatno je lakša staza koja je idealan odabir za povratak do Umoljana. 

lukomir

U jednom trenutku ostavljamo kanjon iza sebe, skrećemo lijevo i hodamo zapravo podno hrbata kojeg smo prošli jutros. Preko presušenog potoka, uz meketanje ovaca i lavež psa koji trčkara okolo stada i ponosno sve prijavljuje pastiru, stižemo do Gradine i počinjemo spuštanje do Umoljana. 

Skidamo gojzerice i još uvijek kao u nekom snu palimo auto. Teško je vratiti se u stvarnost. I u tom trenutku na istom “trgu” susrećemo nanu od početka priča. Ispraća nas mašući širokog osmijeha. 

lukomir

I danas dok gledam slike ovog nezaboravnog izleta, tako lako pred očima ožive svi seljani koje smo upoznali, osjećam okus tople pite i hladnog jogurta u ustima i tada znam da ćemo se Lukomiru sigurno jednom vratiti.

A do tada će dio mog ostavljenog planinarskog srca uživati u najzabačenijem selu Bosne i Hercegovine, na zelenim pašnjacima Bjelašnice, među mještanima čija toplina može otopiti i snijeg koji selo Lukomir uspava tijekom surovih zimskih mjeseci. 

zahum_idovac

Korisne informacije za kružnu stazu Umoljani-Obalj-Lukomir-Studeni potok-Umoljani: 

  • Početak staze: kod groblja u selu Umoljani
  • Parking: prekoputa groblja
  • Naplaćuje li se ulaz?: Ne
  • Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga oko 16 kilometara, a prođe se za pet i pol do šest sati, ovisno o kondiciji planinara. Staza spada pod K2 (kondicijski umjereno zahtjevna) i T1 (tehnički nezahtjevna). Na stazi se prođe visinska razlika u iznosu od 890 metara stoga spada pod VR4 (zahtjevna staza). Cijelu rutu možeš pogledati ovdje (moj trag) i ovdje (dečkov trag)
  • Za koga je prikladna staza: Cijela staza je prikladna za planinare s iskustvom i kondicijom. Ako tražiš manje zahtjevnu stazu, biraj odlazak i povratak preko Studenog potoka
  • Postoji li mjesto za hranu i piće?: Da, selo Umoljani i selo Lukomir
  • Oprez: Staza iz Umoljana preko vrha Obalj do Lukomira je lošije markirana stoga pripazi na samoj stazi

Izvor: vodič “Bosnia & Hercegovina” Tim Clancy, “Planine Bosne i Hercegovine” Zehrudin Isaković

bosna_i_hercegovina

Nastavi čitati još zanimljivih priča iz Bosne i Hercegovine:

  1. bosna_i_hercegovina
  2. lukomir_
  3. blidinje_jezero
  4. skywalk_mostar
  5. mostar_stari_most
  6. vrelo_bune_tekija

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *