Kad se kuhinjom raširi miris crnog graha, dimljene svinjetine i polako ukuhanih začina, zna se da je na stolu nešto posebno. Feijoada nije samo gulaš od graha i mesa, to je jelo koje u sebi nosi povijest Brazila, duh zajedništva i ritam svakodnevnog života. U svakom zalogaju osjete se stoljeća miješanja kultura, skromnost koja se pretvara u raskoš i gostoljubivost koja poziva na druženje.
Priča o feijoadi počinje davno, u vremenima kad su se u Brazilu susretale portugalska kuhinja, afričko naslijeđe i domaći sastojci. Iako mnogi Brazilci feijoadu smatraju potpuno svojim jelom, njezini su korijeni širi: portugalsko jelo cozido (sporo kuhana mješavina mesa i povrća) dalo je osnovu, dok su afrički robovi i siromašniji slojevi stanovništva udahnuli jelu dušu i prilagodili ga dostupnim namirnicama.
U kolonijalno doba crni grah bio je jeftin i hranjiv, a komadi svinjetine koji su preostajali nakon raskošnih gozbi, dakle uši, repovi, nogice, ali i sušeno meso i kobasice, završavali su u loncima robova i radnika. Uz mnogo strpljenja i kreativnosti, od tih su skromnih sastojaka stvorili jelo bogatog okusa koje je s vremenom osvojilo cijeli Brazil. Prvi pisani spomen „feijoade à brasileira“ zabilježen je 1827. u Recifeu, u oglasu jednog restorana. To je znak da je jelo već tada preraslo obiteljske kuhinje i postalo dio javnog života.
Što feijoadu čini jedinstvenom
U srcu feijoadе nalazi se crni grah, koji se najprije namoči, a zatim polako kuha dok zrna ne omekšaju i sve pretvore u tamnu, gustu tekućinu. U lonac se dodaje sušeno ili dimljeno meso: svinjske kobasice, rebra, sušena govedina (carne seca), komadi slanine, ponekad i manje uobičajeni dijelovi poput repa ili ušiju. Sve se kuha satima, na laganoj vatri, kako bi se okusi proželi i stvorili onu karakterističnu dubinu.
No feijoada nije potpuna bez svojih priloga. Bijela riža služi kao neutralna podloga, pirjani listovi kelja ili raštike daju svježinu i blagu gorčinu, a farofa (prženo brašno od manioke) dodaje laganu hrskavost i zemljani ton. Kriške svježe naranče nezaobilazan su završni dodir: njihova blaga kiselost i sočna slatkoća osvježavaju nepce i olakšavaju probavu ovog bogatog jela.
Feijoada i brazilska kultura
Kad pomislimo na Brazil, prva su nam asocijacija najčešće sunčane plaže, šareni plodovi tropskog voća, kokosova voda i oskudni kupaći kostimi. I upravo zato feijoada zna iznenaditi putnika, u zemlji gdje sve odiše svježinom i egzotikom, nacionalno jelo je duboko, tamno i zasitno. Ali upravo ta kontradikcija otkriva pravo lice Brazila. Ovo je zemlja ne samo plaža i samba ritmova, nego i planina, hladnijih visoravni, velikih obiteljskih okupljanja i stoljetnih kolonijalnih gradova. Feijoada savršeno odgovara toj raznolikosti jer spaja portugalsko nasljeđe, afričke začine i autohtone sastojke, baš kao što Brazil spaja kulture, jezike i običaje.
Putnici koji dolaze u Rio de Janeiro često ostanu iznenađeni kako se subotom cijeli grad uspori u ritmu feijoade. Dok se Copacabana puni kupačima, kvartovski restorani i kuće pripremaju lonce crnog graha. Samba bendovi sviraju u dvorištima, miris dima širi se ulicama, a na stolovima se nižu zdjele riže, farofe i naranči.
Raznolikost okusa
Budući da je Brazil golema zemlja, svaka regija ima svoju verziju. U sjevernim krajevima ponekad se koristi više lokalnog povrća ili drugačije vrste graha, u Bahiji jelo dobiva dodatnu dozu začina i mirisa koji podsjećaju na afričku kuhinju, dok južnjaci vole dodati veće količine sušenog mesa i dimljenih kobasica. „Feijoada completa“ smatra se najbogatijom varijantom. U njoj se okupljaju razne vrste mesa, a stol se nadopunjuje cijelim nizom priloga.
Više od jela
U svakom tanjuru feijoade osjeti se stoljetna mješavina kultura i toplina brazilskog temperamenta. Polako kuhana, poslužena uz glazbu, smijeh i dobru volju, feijoada spaja ljude i podsjeća da je prava hrana uvijek i prilika za druženje. Tko god želi upoznati pravi Brazil, ne smije stati samo na caipirinhi i svježem ananasu. Treba zaviriti u neki mali restoran, sjesti među lokalce i pustiti da miris crnog graha ispriča priču staru stoljećima.
Naslovna fotka: CCNull
