Često kada pričamo o nečijim pothvatima, volimo isticati brojke, titule i postignuća. U slučaju Marija Celinića, one su uistinu impresivne – prvi put je otišao na Velebit 2017. godine u dobi od 40 godina, da bi u svibnju 2021. već stajao na vrhu Mount Everest! On je drugi Hrvat koji se popeo na najviše vrhove svih kontinenata, a priče sa svojih ekspedicija sada je sažeo u knjigu “Sedam”. Sve su to impresivne brojke, no često one znaju stvoriti sliku nedostižne osobe s kojom se mi “prosječni” ne možemo poistovjetiti. Kod Maria je slučaj posve suprotan. Naša komunikacija je tekla toliko opušteno, prirodno, kao da se znamo godinama i uživamo u razgovoru o prirodi, planinama i vrhovima.
Zapravo, u trenucima se trebaš podsjetiti da je taj isti Mario ispeo najviše vrhove na svim kontinentima, unatoč ili možda usprkos svojim godinama i kasnog otkrivanja zova planine. On vodi uspješan privatni posao s velikim brojem zaposlenika, no unatoč svim poslovnim i privatnim obvezama (uhvatila sam ga ne samo u promociji knjige nego i u pripremama uoči nove ekspedicije), izdvojio je svoje vrijeme i upustio se u razgovor koji je išao puno dalje od njegove knjige “Sedam”. Točno možeš osjetiti kada netko s ljubavlju i strašću priča o određenoj temi ili kada samo to odrađuje. Marijeva skromnost i poniznost glede njegovih, slobodno mogu reći, nevjerojatnih pothvata, čini njegove uspone još većima.
Kada slažeš naslovnicu za svoju knjigu u kojoj pišeš o svim tim postignućima, slobodno se možeš pohvaliti sa svim gore navedenim brojkama. I pri tome ti to nitko neće uzeti za zlo. Već sam napisala da je Mario drugi Hrvat kojem je uspjelo ispesti sve te famozne vrhove diljem svijeta. Impresivan podatak.
No, što je Mario stavio na naslovnicu svoje knjige? “O ljubavi, strahu, strasti i pomicanju granica… Otapanje ega na najvišim vrhovima svih kontinenata” – mislim da ovo govori puno više o Mariju nego sve gore navedene brojke.
Mario se cijeli život bavi sportom
Mario je takav i u razgovoru. U njegovim rečenicama osjećaš istinsku ljubav, ali i strahopoštovanje prema planinama. On o svojim avanturama priča skromno, a njegovi opisi su posve lišeni samohvale. Jer on prije svega odaje počast prirodi. Priča prije svega smireno i strpljivo, no kroz svaku rečenicu se osjeća njegova istinska ljubav prema planinama kojima prilazi u isto vrijeme nepokolebljivo, ali i i bogobojazno. On je svjestan sve ljepote, ali i surovosti svakog vrha i upravo u tome je pronašao svoj spokoj.
Mario se cijeli život bavi sportom, uglavnom onim ekstremnim, kako sam ističe. Savladao je razne borilačke vještine, od boksa do jiu-jitsua, a završio u Ultimate Fightu. Bio je u hrvatskoj reprezentaciji MMA-a gdje je kasnije sudio, a bio je i predsjednik Europske sudačke lige. Jedno vrijeme se bavio i utrkama motora. Posve je jasno da Mario voli izazove i navalu adrenalina. No, kako su godine išle, kako je posao sve više stiskao, a stresa se sve više nakupljalo, Mario je osjetio da mu treba promjena.
“Planinarenje sam isprobao iz čisto nekog hira. Jednog dana sam s bratom i bratićem pričao da bi mogli otići na Velebit. No, kako to biva, sve je ostalo samo na priči. Jednog dana mi je bilo svega dosta, htio sam negdje pobjeći. Njih dvojica nisu bila slobodna. Tada donosim posve ishitreno odluku, ne znajući ni kako idem, noseći sa sobom samo najobičnije tenisice, trenirku, dvije majice i ruksak – odlazim na Velebit”, prisjeća se te kobne odluke Mario kroz smijeh.
U nastavku objašnjava da on ne bi bio on, da odmah nije otišao na najviši vrh Velebita, na Vaganski vrh.
“I ta ishitrena odluka me odvela u jedan posve drugi svijet i mogu reći potpuno mi je promijenila život. Tu sam shvatio da sam napravio veliki propust – u planinama sam doživio sve ono što sam cijeli život tražio. Na koncu sam tamo pronašao sve, svu raznolikost sporta koju sam tražio. I dovoljno straha i dovoljno fizičkog izazova i iscrpljenosti, dovoljno adrenalina, a uz to sve skupa i dovoljno mira.”
I tako je Mario osjetio zov planine. Nakon povratka s Vaganskog vrha, kroz smijeh ističe, kako je tek tada shvatio “kolika je bio budala”. Koliko god je on u tom trenutku bio u izvrsnoj fizičkog spremi, shvatio je da je planinarenje jedna posve drugačija aktivnost. Prisjeća se kako su ga na stazi uhvatili nesnosni grčevi u nogama zbog kojih je na jednoj padini pola sata dolazio k sebi. Shvatio je da treba pomoć. Ulazi u brojne razgovore s prijateljima i poznanicima koji su planinarski vodiči, odlazi u društvu na Dinaru, planinari po Učki i Biokovu, od Željka Novaka uči penjanje po stijeni te s njim odlazi na Grossglockner. Uslijedio je Triglav i Monte Rosso – sve to u samo četiri mjeseca.
“Čovjek koji misli da sve zna, taj je bedast. Kada pitaš puno ti je lakše i puno bolje doživiš neke stvari nego kad ideš glavom kroz zid, srljaš i patiš i ne doživiš svu ljepotu”, prisjeća se Mario koji je svoj put ka najvišim vrhovima detaljno, iskreno i poetično opisao u svojoj knjizi.
Planina je Mariju promijenila život
Ističe kako je kroz ispisane stranice htio objasniti čitateljima što za njega predstavljaju planine i koji je razlog zašto ide u visine. Svjestan je kako je teško taj zov opisati ljudima koji se ne bave planinarenjem.
“Ne možeš naći pravu riječ za to. Meni je planina stvarno promijenila život. Jedna spontana odluka je me dovela do toga da danas moja slika stoji u predsjedničkom uredu i da sam upoznao samog predsjednika. Upoznao sam brojne fascinantne pojedince, poput Stipe Božića, Vedrana Mlikote i Hrvoja Rupčića… Sva ta pozitivna ekipa dragih ljudi koji su nešto napravili u životu i koji motiviraju ljude da nešto naprave, svi smo sada veliki prijatelji, čak i kumovi. A prije nego sam otišao na Vaganski vrh bio sam zatvoren u sobi s menadžerima i s 160 zaposlenih ljudi u firmi – posao te jednostavno preuzme”, prisjeća se Mario.
Pričati o ekspedicijama ovog tipa, a ne dotaknuti se straha, osjećaja kojeg većina nas ne želi osjetiti, je naprosto nemoguće. Mario ističe kako je, naravno, osjetio smrtni strah, no srećom nije nikada zbog istog zablokirao.
“Kako sam napisao u svojoj knjizi, to je strast za strahom. Uglavnom smatram da nas strast vodi kroz život, na avanture i po svijetu. Smatram da svaki dan u životu trebaš imati nešto što te vuče. Naravno da postoje situacije kada sam se upitao što to meni u životu treba, a onda se osjećaš odlično kada to sve prođe. Nema formule za to.”
Na pitanje koja mu je ekspedicija bila najteža, Mario navodi uspon na najviši vrh Južne Amerike.
“Najteža ekspedicija mi je bila Aconcagua, bio sam tada u teškom životnom periodu. Te godine sam prolazio kroz razvod nakon 15 godina braka. Iako sam znao da se brak raspada, otišao sam na tu planinu da se maknem od kuće na dva-tri tjedna. Gore sam bio baš u bedu, bilo mi je izuzetno loše. Naravno, kada si psihički loše, da ti je onda i fizički sve teže. Zbog toga mi je Aconcagua ostala u lošem sjećanju.”
Često sa Stipom Božićem priča o planinama, usponima i ekspedicijama. Ističe kako svatko doživljava planinu na svoj vlastiti način. I dok je nešto Stipi bilo lagano i jednostavno, Mariju nije.
“Njemu je bilo sve lako, meni je bilo sve teško”, kroz smijeh ističe: “Ali on je bio alpinista od malih nogu, a ja sam postao tek sa svojih, recimo, 42 godine. Po njemu ja sam napravio još ljepši i veći rezultat jer sam ja posve neiskusan i pretežito sam išao na sve te ekspedicije. Razlika je što sam se ja uvijek penjao s dvoje-troje posve nepoznatih ljudi, a on je svaki put imao na svojim ekspedicijama po pet-šest profesionalaca i to najboljih u tadašnjoj Jugoslaviji. Njemu je s te strane bilo puno lakše i osjećao se sigurnije.”
Mario uživa u fizičkim pripremama za ekspedicije
Nekoć su mu znale smetati izjave, poput “Lako je Mariju, on je sve to sam platio, dao je 50.000 i odnijeli su ga vrh”. Danas se na takve izjave više ne obazire, šuti i uživa u svojim avanturama. Svatko ekspediciju mora platiti, bilo da ide u vlastitom aranžmanu ili iza njega stoji netko drugi.
“U pravilu osobe koje imaju takve komentare, nisu nigdje otišli. Jer to nije ni blizu istini. Stipe Božić mi je u jednom razgovoru rekao kako je on 1979. godine, bio član ekspedicije od 24 osobe, redom vodeći i najbolji profesionalni tadašnje bivše Jugoslavije. Prilikom tog pothvata, pratilo ih je 720 šerpi. Sve je to bilo plaćeno, samo je razlika to da oni osobno nisu platili”, ističe Mario.
Kada su pripreme za nove ekspedicije u pitanju, na području onih fizičkih Mario ne radi ništa posebno drugačije. Kako je preko 20 godina u punom treningu, njegovo tijelo je spremno na fizičke izazove. Fizičke pripreme su za njega užitak – uzme ruksak težak oko 30-40 kilograma i krene na Biokovo, Učku ili Medvednicu.
“Psihički aspekt je nešto posve drugo. Kada ideš na ekspediciju, po tri četiri tjedna ili pak kada odeš na par mjeseci, što se, primjerice, dogodilo kada sam išao na Everest, moraš pripremiti posao i sve financije, tu je priprema opreme, taj dio je za mene više stresniji. Onaj lakši dio je bio što nisam morao uokolo tražiti sponzorstva jer sam svoje ekspedicije sam platio. Ali s druge strane je tu organizacija posla dok me nema. Nije to samo platiš i ideš, puno je opširniji to posao nego što ljudi misle.”
Da bi mogao ispenjati vrh, Mario ističe da je prije svega potrebno imati samopouzdanja. Njemu je prije svega bitan cilj, odnosno sami vrh planine, a put do njega je ona sreća koja se dogodi.
“No, to shvatiš tek kasnije. Dok ideš, fokus ti je na cilju i to je u tom trenutku jedino bitno. Sve pripreme koje radiš, radiš zbog tog cilja. Ne razmišljaš o putu, o ljudima koje ćeš na njemu sresti, o svim uspomenama… Tek kada sve napraviš, tek onda si svjestan svih lijepih trenutaka koje si na tom putu proživio”, objašnjava Mario.
“Lakše je bilo popeti Everest nego napisati knjigu!”
Tijekom svojih avantura, Mario je uvijek pisao, često kako bi si skratio vrijeme. Te iste priče je počeo objavljivati na Facebooku. Počeo je dobivati sve više pozitivnih komentara i poruka, a priča se zakotrljala kada je išao na Everest.
“Dobio sam stotine poruke od ljudi koji su komentirali kako im se svidjelo napisano, pa jedva čekaju drugu priču, pa su krenula pitanja kada će izaći knjiga. I onda sam odlučio da ću izdati knjigu – a kada sam to rekao, onda je tek krenuo stres. Bilo mi je lakše popeti Everest nego napisati knjigu, ali napravio sam i to. Ali mogu reći da je Everest bio poticaj i svi ljudi koji su čitali moje priče i slali poruke.”
Marijeve priče nastaju već šest godina, no tek prošlo ljeto si je uzeo vremena. Iznajmio je na tri mjeseca kuću na moru te je u miru sumirao, povezao, nadogradio i nadopisao svoje priče te je tako nastala knjiga Sedam.
“Čast je čovjekova jedina vrijednost!”
Marijeve priče su prava motivacija, bez obzira je li tek planiraš napraviti svoje prve korake po Medvednici ili se želiš upustiti u pravu avanturu na drugom kraju svijeta. I to ne samo zbog njegovih uspjeha nego pretežito zbog njegovih riječi, razmišljanja i životnih stavova. Ne voli čuti rečenicu kao što je “Imam 50 godina i za mene je sve kasno!”. Smatra da su takve osobe destruktivci. On svoj 50. rođendan planira provesti na jedrilici ploveći oko svijeta.
“Ja se za svoje godine osjećam odlično i zbog čega bi se u ičemu ograničavao?”, pita se: “Avantura ne mora biti neki ekstrem, čim si donio neku odluku, već si sam sebi dao poticaj. Nema opravdanja da ne ideš, možeš si organizirati i posao i financije, sve si čovjek može organizirati. Ako nešto stvarno želiš, sve se može posložiti. Jasno je da ja jako puno radim i zarađujem sukladno tomu i uložio sam u svoje ekspedicije puno novaca, to je moje pravo, nisam nikome dužan. Ne sramim se toga i nemam razloga da se sramim. Čast je jedina koja ostaje iza nas. To mi nitko ne može narušiti. Čast je čovjekova jedina vrijednost.”
S druge pak strane ističe kako često osobe koje komentiraju da nešto ne mogu, u isto vrijeme znaju imati najnovije i najskuplje modela mobitela i automobila, troše puno na materijalne stvari.
“Uskrati si te površne stvari koje stvarno ne vrijede ništa u životu i onda si skupiš novaca i odeš na Himalaju, popneš na manji vrh. Sve se može kad se hoće! Prohodaj Via Adriaticu! Imamo brojne primjere osoba koje su unatoč poslu i drugim preprekama proživjeli životne avanture. Samo je pitanje u komu si tražiš primjer, to je pitanje koje si ljudi trebaju postaviti – koga slušaš i tko ti je primjer.”
Njemu osobno je veliki primjer sam Stipe Božić. Mario ističe da u početku nije znao kako doći do njega, no nakon što je stupio u kontakt s njim, oduševio ga. Poklonio mu je sve njegove knjige, uvijek bio na raspolaganju za sva Marijeva pitanja, izdvojio svoje vrijeme za njega te mu odgovorio na svako pitanje. “On je veliki primjer”, ističe Mario.
Mario se već sprema za novu ekspediciju i novi vrh koji će, tko zna možda jednog dana biti poglavlje u nekoj novoj priči. Ono što je sigurno je da Mario ne staje.
“Kada se popneš na neki vrh, poput Everesta, shvatiš da si nitko i ništa naspram prirode, da si mali nebitni mrav… Naspram jedne planine smo svi potpuno nevažni. Dođeš gore i priroda te spusti – ja idem tamo kako bi mi planina pokazala koliko sam mali”, za kraj poručuje Mario.
