Učka je posebna iz više razloga. Ova ponosna čuvarica Istre i Kvarnera, dramatično dijeli Istru od Primorja, a zbog svojih strmih padina nadomak mora čini se puno višom nego što to zapravo je. S jedne strane pogledi se s ove ljepotice pružaju na obalu i otoke, dok ona druga nudi pogled na Gorski kotar, a ako te vrijeme posluži s najvišeg vrha možda čak ugledaš i Julijske Alpe i Dolomite. Upravo se uspon na Vojak ubraja među najpopularnije izlete u sklopu Parka prirode Učka.
Učku smo posjetili u svako godišnje doba. Smrzavali smo se na buri, planinarili na snijegu i uživali u predivnom proljetnom vremenu. Kada ne znamo gdje ćemo na planinarski izlet, Učka uvijek ponudi novu stazu i avanturu. Ovaj put smo se odlučili vratiti na Vojak i to preko kružne staze koja počinje kod gostionice Dopolavoro.
Mala povijest Učke
Učka je oduvijek kod lokalnog stanovništva izazivala strahopoštovanje, pretežito zbog svoje visine i utjecaja na vrijeme – hoće li ili neće biti kiše, vječno je pitanje koje je i dan danas aktualno. Upravo su velike količine oborina stvorile bujni biljni pokrov koji se bitno razlikuje od svih ostalih planina uz more.
Kako piše u knjizi “Hrvatske planine” autora Alana Čaplara, u obalnom pojasu vlada mediteranska vegetacija, niži predjeli su stanište hrasta medunca i bijeloga graba. Dio površine do 600 metara nadmorske visine zauzimaju šume crnoga graba koje su u središnjim područjima Učke odvojene postranim šumama bukve. U višim dijelovima prevladava primorska bukva, a pri samom vršnom grebenu pretplaninska šuma bukve koju karakteriziraju vrlo slikovita kržljava i iskrivljena stabla. Zanimljivo je istaknuti kako se na istočnim padinama nalaze šuma pitomoga kestena, poznatijeg pod imenom maruni.
Mnogima nije poznata činjenica kako je u sklopu Parka zabilježeno, ni manje ni više, nego 200-tinjak speleoloških objekata.
Učka je tijekom svoje povijesti imala brojna imena. Najstariji naziv je Caldiera za kojeg mnogi smatraju da je povezan uz riječ kotao, odnosno lonac (caldaia) što ukazuje na činjenicu da je ova planina oduvijek bila lonac u kojem se “kuha” vrijeme.
“Nepoznati srednjovjekovni glagoljaš planinu iznad Kvarnerskog zaljeva nazivao je Olinfos, no nije jasno što taj naziv znači. Poslije su nastali nazivi Vučka gora ili Vučja gora, koji upućuju na to da su na planini nekad živjeli vukovi. Furlanski doseljenici prozvali su je Monte Maggiore, što jednostavno znači Veliko brdo. To je ime Učka nosila i u vrijeme talijanske uprave u prvoj polovici 20. stoljeća. Današnji naziv nastao je, prema svemu sudeći, od Vučka gora, pa iako vukova danas na Učki nema, naziv podsjeća na nekadašnje stanovnike”, piše Alan Čaplar.
U knjizi “Parkovi Hrvatske” piše kako oko 160 četvornih kilometara površine koja uključuje planinu Učku i dio područja Ćićarije spada pod Park prirode Učka. To područje je proglašeno 1999. godine zaštićenim područjem.
Kako je Poklon dobio svoje ime?
Prijevoj Poklon je najpoznatija polazna točka za brojne izlete. Na ovom dijelu Učke ćete uvijek vidjeti izletnike i planinare. No, mali broj njih zna priču kako je to mjesto dobilo svoje ime.
Nekoć je cesta koja prelazi Učku bila najvažnija prometnica koja je spajala Istru i Primorje. Danas ovu dionicu većinom koriste planinari ili putnici koji ne žele plaćati tunel Učka. Naime, kada bi nekoć putnici stigli na ovaj prijevoj po prvi put bi ugledali more i Kvarnerski zaljev, i ono najvažnije – zavjetnu crkvu Gospe Trsatske. U tom trenutku bi putnici zastali, poklonili se i pomolili – upravo zbog tog čina dotični prijevoj se naziva Poklon.
I dok se stoljećima Učka pohodila iz onih gospodarskih i trgovačkih razloga, krajem 19. stoljeća austrijski turisti iz Opatije, odlazili su na Učku iz čistog užitka i boravka u prirodi. Okupljeni u Österreichische Touristen Clubu sagradili su prvu planinarsku kuću na Učki, posvetili je kraljevni Stefaniji.
Uspon na Vojak: kružna staza gostionica Dopolavoro-Vojak-sedlo pod Vojakom-Dopolavoro
Najpoznatiji uspon na Vojak je onaj s Poklona od kojeg vodi staza koja u par navrata presijeca asfaltiranu cestu te je njom potrebno 1.30 h do samog vrha. Staza počinje kod planinarske kuće Poklon.
Druga popularna opcija je kružna staza koja započinje kod gostionice Dopolavoro koja je udaljena svega par minuta od Poklona. Auto je potrebno parkirati iza gostionice gdje cesta skreće lijevo prema samom vrhu.
Ova staza zapravo koristi dio staze od Poklona do samom vrha da bi nastavila hrbatom te se preko sedla spuštamo do početne točke. Naravno, možeš ići u suprotnom smjeru. Dio staze preko obronka zapravo počinje netom nakon parkinga s desne strane. Kako smo mi za uspon odabrali onu stranu koja gleda na Kvarnerski zaljev, nastavili smo hodati asfaltiranom cestom te se uskoro priključujemo desno na planinarsku stazu. Slijedi konstantni, no ugodni i ne prezahtjevni uspon koji vodi kroz gustu šumu, a kako smo mi ovaj izlet ostvarili na jesen, uživali smo u svim jesenskim bojama Učke. Prolazimo pored poučne staze Plas te uskoro izbijamo podno telekomunikacijskog toranj i vojnog radara. Do vrha je potrebno nešto manje od 1.30 h.
Na samom vrhu nalazi se sada već jedan od simbola Učke. U pitanju je kameni razgledni toranj visok desetak metara koji je sagrađen 1911. godine. Danas se u unutrašnjosti tornja nalazi suvenirnica. Na samom vrhu tornja, do kojeg vodi 30 stuba, nalazi se vidikovac s kojeg se pruža predivan pogled.
Inače, Vojak se nalazi na 1.396 metara nadmorske visine i s njega se pruža pogled na Istru, Kvarnerski zaljev, sjeverni Jadran s otocima, Gorski kotar, Velebit i Ćićariju, a kada je vrijeme savršeno i pogled čist, možeš vidjeti i Tršćanski zaljev, Julijske Alpe i Dolomite. Metalni žig se nalazi nešto niže na hrbatu uz stazu.
Mi, nažalost, ni ovaj put nismo bili te sreće da doživimo taj famozni pogled s najvišeg vrha Učke. Već smo počeli zbijati šale da nas Vojak nikad neće počastiti sa svojim pogledom. Vrh je doslovno bio u oblaku, na brzinu smo pojeli svoj ručak te smo preko hrbata započeli svoje spuštanje. Ovaj dio staze zahtijeva malo više opreza jer se sastoji od niske trave i puno kamenja, a kako je nas uhvatila magla i jak vjetar, oprezno smo išli korak po korak.
Nakon što se prođe “najzahtjevniji” dio ove staze (uistinu nije zahtjevan, no definitivno se razlikuje od ostataka terena na ovoj stazi, stoga treba napomenuti), stižemo do raskrižja staza – onima prema Maloj Učki, Mošćeničkoj Dragi i Sisolu, Lovranu, Medveji i Babinom skloništu te prema Poklonu.
Slijedi ugodno spuštanje širokom šumskom stazom. U jednom trenutku na putu ćeš uočiti putokaz za stazu desno koja vodi do Poklona. Mi smo nastavili svoj put ravno te smo izašli na cestu malo ispod Dopolavora. Ako se odlučiš na stazu desno, bazno ćeš izbiti na stazu koju sam spomenula na početku teksta. U tom slučaju ćeš na cesti skrenuti lijevo kako bi se vratio do parkinga, a mi smo nastavili cestom ravno te došli sa suprotne strane.
Sve skupa smo na ovoj stazi prošli 8,7 kilometara, ostvarili malo manje od 500 metara nadmorske visine. Za prelazak staze nam je bilo potrebno 3.10 h, s tim da smo pri spuštanju imali loše vrijeme.
Po meni je ova staza puno bolji odabir jer pokazuje obje strane vršnog dijela Učke – pogled na more, ali i na unutrašnjost. Ovu stazu možeš ostvariti i ako se uputiš s Poklona, samo će u tom slučaju nešto duže trajati.
Korisne informacije za kružnu stazu Dopolavoro-Vojak:
- Početak staze: iza gostionice Dopolavoro
- Parking: pored i iza gostionice Dopolavoro na cesti koja vodi do vrha
- Naplaćuje li se ulaz?: Ne
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga 8.7 km, prelazi se malo manje od 500 metara nadmorske visine, a nama je bilo potrebno 3.10 h. Cijelu rutu možeš pogledati ovdje i ovdje.
- Za koga je prikladna staza: Staza nije tehnički ni kondicijski zahtjevna. Spuštanje preko sedla, posebice za vrijeme lošeg vremena, zahtijeva malo opreznosti.
- Postoji li mjesto za hranu i piće?: Da, gostionica Dopolavoro te objekti na samom prijevoju Poklon
